“Dan” Franjevačke teologije

Nastanak, razvoj i raspad Prve Jugoslavije

(Država SHS-Kraljevina Jugoslavija)

U kolovozu 1918. ratne sposobnosti austrougarskih vojnih snaga počele su opadati i vojna situacija nije išla u prilog Habsburške Monarhije. Srpske snage su uz pomoć francuskih, britanskih i grčkih vojnika, uspjele slomiti otpor Centralnih na solunskoj fronti. Bugarska je kapitulirala, Italija je započela svoju ofenzivu na rijeci Piave, a srpske snage su dalje brzo napredovale prema Beogradu. U međuvremenu dogodio se susret hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih stranaka koji je organizirao slovenski svećenik i političar Antun Korošec. Na njemu je odbačena ideja austrougarske vladavine, te je 5. i 6. kolovoza 1918. u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovno političko reprezentativno tijelo koje je imalo cilj ujedinjenje jugoslavenskih naroda u jednu samostalnu državu. Slovenski svećenik monsinjor Korošec izabran je za predsjednika Narodnog vijeća.

Kako je kraj rata već bio izgledan, car Karlo naložio je u rujnu 1918. mađarskom ministru, grofu Istvánu Tiszi da posjeti Zagreb i Sarajevo u posljednjem očajničkom pokušaju da uvjeri lokalne političare da prihvate novo ustavno rješenje za federalizaciju Carstva. Car Karlo je 16. listopada 1918. g. ponudio opciju da se Habsburška Monarhija organizira kao „savez slobodnih naroda“, odnosno da postane „savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“, no za takav kompromis je već bilo prekasno. Ratne fronte bile su probijene, vojnici su se počeli vraćati kućama, policija je prestala funkcionirati i Austro-Ugarska se raspala. Narodno vijeće je 19. listopada 1918. objavilo da ono preuzima vođenje narodne politike za sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji, a deset dana kasnije Hrvatski sabor je donio odluku kojim raskida sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom. Odlučeno je zatim da se Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Rijeka proglašavaju nezavisnom državom koja  s ostalim jugoslavenskim zemljama koje su dotad bile pod austrougarskom vlašću, stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) kojom će upravljati upravo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je nova država smatrana provizorijem, u očekivanju formiranja šire jugoslavenske zajednice, tj. ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu.

Prva posljedica pada austrougarske države bila je eksplozija opće anarhije i ustanaka siromašnih seljaka. Najgori slučajevi dogodili su se u sjevernoj Hrvatskoj, gdje su opljačkana mnoga imanja i pokradena stoka. Nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije imala na raspolaganju policijske snage koje bi mogle smiri kaotičnu situaciju, pa je Narodno vijeće pozvalo srpsku vojsku iz Beograda da pomogne uvesti red u državu. Također je ponovljena hitna potreba što skorašnjeg ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Prije samog tog konačnog ujedinjenja, u ovo vrijeme su na jugoslavenskom području postojala tri politička entiteta: Kraljevina Srbija, Kraljevina Crna Gora i Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojom je upravljalo Narodno vijeće. U trideset dana postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba odlučivalo se o stvarima koje će imati posljedice na iduća desetljeća. Država SHS, koja nije bila međunarodno priznata, kojoj su prijetile talijanske teritorijalne pretenzije prema Istri i Dalmaciji, koja nije imala vlastite vojne sile, i koja je bila izložena različitim manipulacijama i diplomatskim igrama, napravila je brze i nepromišljene poteze. Nova država bez vojske, policije i priznanja pobjedničkih odlučila je tražiti savez sa Srbijom.

Odlučeno je da što prije započnu pregovori sa Srbijom i Crnom Gorom, te je u Ženevi od 6. do 9. studenog 1918 organiziran susret zainteresiranih strana. Pregovarači su bili predsjednik srpske vlade Pašić, prvaci Jugoslavenskog odbora emigranata (Trumbić) i Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (Korošec). Susret je završen donošenjem dokumenta nazvanog Ženevska deklaracija. Prema toj deklaraciji trebalo je što prije formirati zajedničku vladu u kojoj će polovica ministra biti iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a druga polovica iz Srbije. Bilo je to uspostavljanje pune ravnopravnosti dvaju dijelova nove države i dvojnog suvereniteta, čime bi se onemogućavala hegemonija bilo koje strane. No predsjednik srpske vlade Pašić, uvidjevši tu činjenicu, učinio je samo nekoliko dana korak natrag i povukao svoj potpis sa Ženevske deklaracije uz obrazloženje kako ne  može prihvatiti da Srbi, koji su toliko propatili u zadnjem ratu i pridonijeli oslobođenju drugih, imaju jednaki status kao i ostali narodi u novoj državi. Ovi dogovori u Ženevi ostali su nedorečeni, a srpska strana nije dala nikakva jamstva da će poštivati ravnopravnost svih strana potpisnica sporazuma. Ovakav Pašićev potez ponovno je pobudio sumnje nekih hrvatskih političara u iskrenost srpske vlade, a među  njima se posebno isticao Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke.

No sve veća anarhija na području Države Slovenaca, Hrvata i Srba prisilila je Narodno vijeće da tijekom sjednice 23. i 24. studenog 1918. odluči da će što prije poslati u Beograd izaslanstvo sačinjeno od 28 predstavnika koji trebaju što prije dogovoriti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Jedan dio Narodnog vijeća iz Zagreba s potpredsjednikom Svetozarom Pribićevićem, srpskim političarom iz Hrvatske koji je imao velik utjecaj unutar ovog političkog tijela nove države i održavao bliske kontakte s vladom u Beogradu, zahtijevao je bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je drugi dio vijeća bio za daljnje pregovore sa srpskom vladom kako bi se riješila sva pitanja vezana za unutarnje uređenje nove države. Stjepan Radić je bio predvodnik te druge skupine koja se protivila hitnom i nepromišljenom ujedinjenju hrvatskih zemalja sa Srbijom, budući da ponašanje srpske vlade nije ulijevalo povjerenje. U načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom i Crnom Gorom, no raskol je nastao u dilemi treba li se ta unija temeljiti na (kon)federalnom konceptu, bez žurbe i s jasnim jamstvima da nijedan narod neće biti dominantan nad drugima (Radić), ili to ujedinjenje treba obaviti što prije, prema unitarističkom i centralističkom modelu (Pribićević).

Stjepan Radić se uvjerio da njegovi politički istomišljenici i hrvatski seljaci ne prihvaćaju perspektivu ujedinjenja sa Srbijom, pogotovo ne pod srpskom kraljevskom dinastijom, i da bi najbolje rješenje bilo republikansko uređenje zajedničke države. Stoga se on otvoreno usprotivio zaključcima Narodnog vijeća o odlasku u Beograd radi uspostavljanja unije sa Srbijom i pokušao je uvjeriti izaslanike da ne idu u glavni grad Srbije dok se prvo jasno ne riješi položaj Hrvatske unutar nove države. Radić je korio zastupnike u Narodnom vijeću zbog takve žurbe i upozoravao ih „da ne srljaju kao guske u maglu“. No Radićevi protesti nisu mogli zaustaviti težnju za prebrzim ujedinjenjem koju je pokazivala većina članova Narodnog vijeća koji su ipak odlučili ići u Beograd na razgovore s srpskom vladom. Tako je 30. studenog 1918. godine dvadeset osam delegata Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba, predvođeno Svetozarom Pribićevićem stiglo u glavni grad Srbije, gdje je, nakon kratkih pregovara s prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, 1. prosinca 1918. proglašena nova država nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (ili Kraljevina SHS), 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Naime, tog dana je regent Aleksandar u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijeća, u ime kojeg je Ante Pavelić pročitao tekst pripremljenog dokumenta („Adresa“) Narodnog vijeća, nakon čega je Aleksandar odgovorio kako „prihvaća molbu“ ove delegacije da udruži Državu SHS s Kraljevinom Srbijom, proglašavajući njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ova je nova država Kraljevina SHS, pod srpskom dinastijom Karađorđevića, nastala ujedinjenjem dvaju nezavisnih kraljevstava, Srbije i Crne Gore (crnogorski kralj Nikola je svrgnut) i pripajanjem velikih zona bivšega Habsburškog Carstva, točnije Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijelova Baranje, Bačke i Banata. No, ovaj prvoprosinački akt bio je zapravo jednostrani akt jer ga nisu potpisali predstavnici dviju ravnopravnih strana, već je njime kralj Aleksandar samo priopćio svoju odluku o ujedinjenju. Ne zna se zatim uopće što su o tome mislili širi slojevi stanovništva u čije je ime zapravo odlučivala politička elita tog vremena. U Hrvatskoj je u ovoj početnoj fazi bilo malo otpora aktu ujedinjenja – protivili su mu se pravaši i Stjepan Radić. Katolički biskupski zbor i kler zajedno su sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom se velikim veseljem i nadom pozdravili rađanje nove jugoslavenske države, služeći u zagrebačkoj katedrali svečani Te Deum. Sve odluke ovoga procesa ujedinjenja bile su djelo skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca, dok s druge strane nije bilo niti je moglo biti izjašnjavanja naroda kao što je referendum ili nešto slično: „Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu, koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom 'commonwealthu' osigurati svoju budućnost, mada je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti. Srbijanska politička elita nije priznavala Hrvate kao narod-naciju već kao braću koju treba osloboditi iz 'austrougarskog ropstva' ne pitajući ih za taj čin, ili pak kao svoje protivnike koje treba svladati i njihovu zemlju anektirati u sastav Velike Srbije. Takva je ideologija izgledala vrlo maglovita jer je s jedne strane deklarirala kako su Srbi i Hrvati braća, jedan narod s dva imena, a s druge se strane javno govorilo i pisalo da će borba među njima ići sve do 'istrage vaše ili naše', s 'proročanskom' uvjerenošću u nadmoć srpstva nad hrvatstvom“.

Uređenje Kraljevine SHS  i unutarnje napetosti

S ujedinjenjem u novu državu, pojavili su se problemi koji su zorno pokazivali različite pristupe pojedinih političkih aktera toga vremena. I sama interpretacija čina ujedinjenja dugo je bila predmetom rasprava: dok je srpska strana smatrala da je Kraljevina SHS tek proširenje Srbije kao nagrada za žrtve i pobjedu u nedavno završenom ratu, Hrvati i Slovenci su smatrali da se radi o uniji više naroda s jednakim pravima u novu, a ne neku već postojeću državu kako su to interpretirali pojedini srpski političari smatrajući kako se zapravo radi o teritorijalnom proširenju Kraljevine Srbije. Budući da su Srbi i Hrvati bili najbrojniji narodi i jer su na mnogim područjima države živjeli izmiješano, njihovi međusobni odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje postali su najvažniji i najteži dio jugoslavenskog etničkog i državnog problema. Problem je bio što činom ujedinjenja u Kraljevinu SHS nije dato nikakvo jamstvo protiv hegemonije Srbije, čija je vojska odmah zaposjela sve teritorije Južnih Slavena iz bivšeg Austro-Ugarskog Carstva, uključujući i Crnu Goru, ostvarujući svoj davni sam o pansrpskoj uniji. Srbi su se tako vrlo lako prilagodili novonastaloj situaciji bez ikakvog osjećaja pretrpljene štete po vlastite nacionalne interese, dok za druge narode to ujedinjenje nije bilo baš tako jednostavno. Naime, Hrvati i Slovenci našli su se unutar unitarne države sa Srbijom i Crnom Gorom, samo mjesec dana nakon duge vladavine Habsburške Monarhije. Za njih su odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijele okolnosti i političari koji nisu znali kako uspostaviti vlast i kako se njome služiti u trenutku pada Austro-Ugarske. Neki hrvatski povjesničari (I. Banac) drže da bi se, da je bilo omogućeno takvo demokratsko izjašnjavanje naroda, među Hrvatima pokazala velika opozicija ujedinjenju sa Srbijom.

Čim je s vojskom i policijom preuzela kontrolu u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Vojvodini (tzv. “prečanski krajevi”), srbijanska je politička elita počela graditi centralističku državu, lomeći sve otpore na tom putu  vojno-policijskim metodama i osloncem na srpsko pučanstvo u nesrpskim zemljama. Napetosti i problemi su bili sve veći. U Hrvatskoj je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić stajao na čelu onih koji su sve glasnije izražavali svoje nezadovoljstvo ovakvim državnim uređenjem.

Centralizam koji je nametnuo Beograd osjećao se posvuda, u svim sociopolitičkim sferama države, i izazivao je otpor ostalih centara, stvarajući tako plodan teren za nastanak i razvoj nacionalizama. U Hrvatskoj su početkom dvadesetih godina Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka u oštroj opoziciji beogradskom režimu od kojeg su tražili odustajanje od dosadašnje politike i uvođenje republikanskog uređenja države. Radić je, kao najpopularniji političar među Hrvatima, u svibnju 1921. objavio prosvjedno „Javno pismo republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske“ u kojem zastupnici iz njegove stranke upozoravaju na praksu nadglasavanja u Ustavotvornoj skupštini, da se od središnjih vlasti u Beogradu ne priznaje Hrvatska kao država i Hrvati kao poseban narod, te da u takvom ozračju ne može funkcionirati nijedan hrvatski zastupnik. Radić je zatim zajedno s drugim hrvatskim političkim strankama (Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajednica) napustio Ustavotvornu skupštinu i osnovao Hrvatski blok koji je, prosvjedujući protiv beogradskog centralizma, zanijekao pravo Ustavotvornoj skupštini da donosi ustavne odredbe koje bi vrijedila za Hrvatsku.

U ovakvom okružju snažnih suprotstavljanja, koja su s vremenom postajala sve nasilnija, 20. lipnja 1928. g. crnogorski zastupnik koji je zastupao velikosrpske ideje Puniša Račić, član Radikalne stranke, ispalio je u skupštini nekoliko metaka iz pištolja prema klupama u kojima su sjedili hrvatski zastupnici. Ubio je Pavla Radića,  nećaka vođe Hrvatske seljačke stranke, i Đuru Basaričeka, a teško ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Kriza u državi dosegnula je vrhunac: iako je kralj uspio spriječiti da tenzije prerastu u nekontrolirano nasilje te stao uz Radićevu bolničku postelju, ništa drugo nije učinio da ublaži hrvatski gnjev, a Račiću je čak izrečena prilično blaga kazna. Stjepan Radić umro je u kolovozu 1928., a veliki broj ljudi na njegovu pogrebu pokazao je koliko je duboka bila kriza države. Radićev pogreb pretvorio se u veliki prosvjed cijelog jednog naroda protiv srpskog hegemonizma i jasan pokazatelj velikog raskola koji je vladao između Zagreba i Beograda. Ivan Meštrović je zaključio kako je „hitac ispaljen na Radića bio stvarno namijenjen hrvatskom narodu“. Kralj je uveo diktaturu, i zabranio rad svih političkih stranaka nacionalnog, vjerskog ili regionalnog karaktera, proglasio se jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države.

Zabranjeni su svi nacionalni emblemi – grbovi, himne, zastave, što je bio dodatan udarac nacionalnom ponosu pojedinih naroda, te zbog toga nije čudno što je diktatura potakla razvoj i organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta u Hrvatskoj, pa i u Makedoniji. Uskoro su počeli progoni svih političkih protivnika i u tom povijesnom kontekstu treba gledati nastanak ustaša, kad je Ante Pavelić pobjegavši iz Zagreba u inozemstvo da izbjegne sve izglednije uhićenje, počeo oko sebe okupljati radikalne hrvatske nacionaliste koji će se nazivati ustaše. Loše međunacionalne odnose zakomplicirao je i atentat i ubojstvo kralja Aleksandra u Marseju 1934. g., a posebno blokada ratifikacije konkordata između Vatikana i Jugoslavije 1937. koju je predvodila Srpska pravoslavna crkva koje je uvijek bila i ostala glavni motor velikosrpske politike sve do današnjih dana.

Pred sam početak Drugog svjetskog rata pokušalo se riješiti sve veće napetosti i nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila, zadnji i pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja. Naime, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum prema kojemu je ustanovljena autonomna Banovina Hrvatska koju su činile dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotarevi Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim stanovništvom. No već je bilo prekasno, jer je i Jugoslaviju uskoro zahvatio Drugi svjetski rat.

Kraljevina Jugoslavija funkcionirala je uz pomoć jakog represivnog aparata obilježena centralizmom, hegemonizmom i velikosrpskom ideologijom. Iz Beograda je Hrvatima, Slovencima, Bošnjacima i drugim narodima nametan velikosrpski koncept u funkcioniranju vlasti što mnogi od njih nisu mogli prihvatiti. Početne simpatije za ujedinjenjem su s vremenom sve više nestajale. Propast Habsburške monarhije na čijem su uništavanju vrlo aktivno radile Britanija i Francuska i ulazak u Prvu Jugoslaviju nije Hrvatima kao ni drugim nesrbima donio skoro ništa dobro i pokazalo se da je to bila velika greška, koja će se nažalost ponoviti i stvaranjem Druge Jugoslavije. I trebat će puno žrtava i stradanja da se Hrvati i drugi narodi izvuku iz državne zajednice kojom je u obje Jugoslavije upravljala velikosrpska politika koja je i uništila ideju o bilo kakvom budućem povezivanju ovih zemalja u neku novu jugoslavensku zajednicu.