+387 33 453-266 tajnistvofts@gmail.com

“Dan” Franjevačke teologije

Blagdan blaženog Ivana Duns Škota, slavnog srednjovjekovnog franjevačkog filozofa i „oštroumnog naučitelja” Crkve („doctor subtilis“), svečano je 8. studenog 2019. proslavljen na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koja ovog blaženika slavi kao zaštitnika učilišta. Ove godine navršava se 110 godina od početka djelovanja Franjevačke teologije u Sarajevu i 50 godina od svečanog otvaranja nove zgrade Teologije u sarajevskom naselju Nedžarići gdje se i danas nalazi.

Program ovogodišnje proslave sastojao se od euharistijskog slavlja i svečane akademije. Euharistijom je predsjedao mons. fra Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki i naslovni biskup abaradirski. Suslavilo je dvadesetak svećenika. U prigodnoj propovijedi govorio je o odnosu filozofije i teologije u misli blaženog Ivana Duns Škota istaknuvši njegov primat ljubavi i slobodne volje.

Misu je pjevao zbor franjevačkih bogoslova „Fra Nenad Dujić“ zajedno sa studenticama Muzičke akademije u Sarajevu. Zborom je dirigirao fra Emanuel Josić uz korepeticiju fra Fabija Badrova i Jelene Stipić.

Nakon euharistije uslijedila je svečana akademija u amfiteatru Franjevačke teologije. Program koji je moderirao bogoslov fra Marko Čuturić započeo je koralom „Ave verum corpus“ u izvedbi bogoslovnog zbora „Fraternitas“ i psalmom „Slavim te, Gospode“ Johanna Sebastiana Bacha u izvedbi zbora „Fra Nenad Dujić“.

Pozdravnu riječ uzvanicima, profesorima i studentima uputio je fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu. Pozdravno slovo i čestitke uputili su, zatim, predstavnici teoloških učilišta: dr. sc. Bernarda Horvat u ime KBF-a u Sarajevu; dr. sc. Suzana Vuletić, u ime KBF-a u Đakovu te dr. sc. fra Domagoj Volarević u ime KBF-a u Splitu.

Nakon pozdrava otpjevana je skladba „Tebi pjevam” u izvedbi novoosnovanog zbora „Magnificat“ kojeg čine bogoslovi Franjevačke teologije i studentice Muzičke akademije u Sarajevu. Svim zborovima tijekom akademije dirigirao je fra Emanuel Josić. Pijanist Bartolomej Stanković odsvirao je zatim dvije skladbe: „Rondo u gis-molu“ franjevačkog skladatelja fra Nenada Dujića te „Passacagliu u g-molu“ Georga Friedricha Händla.

Program je nastavljen predavanjem dr. sc. fra Petra Jeleča, profesora crkvene povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tema izlaganja bila je: „Nastanak, razvoj i raspad Prve Jugoslavije“.

Središnja točka akademije bila je promocija diplomanata i podjela diploma. Ove godine na Franjevačkoj teologiji studij je završilo petero studenata koji su, nakon položenog usmenog i pismenog diplomskog ispita, stekli zvanje diplomiranog teologa. To su: fra Franjo Baraban, fra Vinćenc Kajtazi, fra Josip Kapetanović, fra Nikola Pejčin i Martina Rajić.

Uslijedila je pjesma: „Ja molim ti se, dobra Gospo Marijo“. Poeziju su govorili studenti fra Blaž Protuđer i Manuela Šošić. Dekan teologije podijelio je, zatim, nagrade studentima koji su ostvarili prosjek iznad 9 u protekloj akademskoj godini. Nagrađeni su studenti: Mateja Mihaljević (9,07), Marijan Mikolić (9,1), fra Nikola Matošević (9,13), Karlo Knežević (9,26), fra Antonio Baketarić (9,35), fra Marko Čuturić (9,48), Manuela Šošić (9,6), fra Josip Jazvić (9,74), fra Fabio Badrov (9,83), fra Hrvoje Žabić (9,85), fra Zvonimir Batista (9,86), fra Blaž Protuđer (9,86), fra Antonio Gašić (9,96) i fra Zoran Topalović (10,0). Program akademije završen je riječima zahvale koje je uputio dekan fra Danimir Pezer i pjesmom „Negdje mi netko” u izvedbi vokalnoinstrumentalnog sastava „Jukić”.

 

 

Fra Antonio Gašić

 

Dodatni sadržaj:

  1. IVAN DUNS ŠKOT

DAN FRANJEVAČKE TEOLOGIJE, SARAJEVO, 8. 11. 2019.

Čit.: 2 Tim 1,13-14. 2,1-3; Mt 5,13-16.

 

Uvod

Braćo i sestre, poštovani profesori, cijenjeni gosti, dragi studenti, danas slavimo Dan Franjevačke teologije. Danas također slavimo spomendan najvećega franjevačkog učitelja i mislioca bl. Ivana Dunsa Škota, koji je nazvan doctor subtilis (oštroumni ili pritanačni učitelj). Po sudu velikih filozofa, Škot je jedan od najvećih mislilaca u povijesti mišljenja, a kao mislilac slobode i ljubavi nema ni prethodnika ni nasljednika, kako to tvrdi Hannah Arendt. Za njega je Bog bonum communicativum, dobro koje nam se iz svoje slobode saopćava i s nama uspostavlja zajednicu slobode i ljubavi koja nas usrećuje, čini nas blaženima. Originalnost navedene misli sastoji se u tome što kod njega iz najveće slobode nastaje najčvršća veza, a to je veza ljubavi. Da bismo dostojno proslavili ovu Sv. Misu, pokajmo se za svoje grijehe.

Homilija

Kršćani su iz grčke antike preuzeli filozofiju, ali ne i teologiju. Filozofija ima svoj pojam Boga, koji je dobiven zahvaljujući snazi filozofskoga uma, svima nama zajedničkoga. Kršćanska se teologija temelji na vjeri u ono što je Bog rekao o samome sebi, Karl Rahner bi rekao, na Božjem samosaopćenju, dakle, na Božjoj samoobjavi. Filozofskim umom dolazimo do općenite i apstraktne spoznaje Boga, a teologijom – koja nastoji razumjeti vjeru – do posebne i konkretne spoznaje Boga. U filozofiji postoji apstraktni odnos prema pojmu, prema misli, a u teologiji postoji odnos prema živome Bogu. Za Škota je ens (biće kao biće) zajednički nazivnik filozofije i teologije. On je utemeljitelj metafizike kao ontologije, umjesto dotadašnje metafizike kao onto-teologije.

Za Škota je biće sve ono što nije u proturječju s bitkom. Od bića kao bića Škot ide prema konačnom biću (ens finitum) i prema beskonačkom biću (ens infinitum). Sva su bića konačna, a samo je Bog beskonačan. Prema tome, iz perspektive bića kao bića Škot dolazi do pojma Boga kao beskonačnog bića. On razlikuje vjeru i znanje, ali ih ne rastavlja, nego ih povezuje, jer se uzajamno pretpostavljaju.

Važno je istaknuti da u Bibliji Bog govori jezikom ljudi, tj. jezikom koji ljudi mogu razumjeti svojim prirodnim umom. Škot kaže: cognoscere per rationem naturalem (spoznati prirodnim umom). Prema Škotu, ens infinitum (beskonačno biće) je najprimjereniji pojam Boga do kojega je filozofija mogla doći. Po tome se Škot razlikuje od velike većine teologa srednjega vijeka, također i od Augustina, koji je govorio: „Omnis creatura mutabilis, solus Deus immutabilis“ (Svako je stvorenje promjenjivo, samo je Bog nepromjenjiv).

Škotov filozofski pojam Boga ens infinitum nastao je na podlozi Božje objave, jer u Izl 3,14 Bog odgovara Mojsiju: „Ja sam onaj koji jesam.“ Bog se naziva ens (biće). Što to znači? Kod Škota je biće, kako smo rekli, sve ono što nije u protuslovlju s bitkom, a to znači kad kažemo da je Bog biće, da to a priori ne protuslovi bitku. Time sadržajno nismo ništa kazali o Bogu, o njegovoj biti, nego samo da Bog jest, da postoji i da to ne uključuje protuslovlje s bitkom. Tko je Bog, to se pitanje postavlja tek u teologiji. U filozofskom poimanju Boga važna je, dakle, razina bitka, ona razina koja nam je svima zajednička: i vjernicima, i nevjernicima. Time da je Bog biće postižemo najširi zajednički horizont. Filozofi su se uvijek slagali da postoji jedan prvi princip, ali su taj prvi princip shvaćali različito. Jedni su mislili da je to vatra, drugi da je voda itd.

Da je Bog biće, tim se pojmom postiglo mnogo: postiglo se najveće moguće zajedništvo, ali sadržajno se nije postiglo skoro ništa. Pojam ens naprosto je jednostavan pojam. O toj stvarnosti koja se tim pojmom označuje može postojati potpuna spoznaja ili nikakva. Moguća su dva uzajamno protuslovna iskaza: nešto jest ili nešto nije. Očita istinitost ovoga pojma i njegova usmjerenost na bitak omogućuje mu da stupi u odnos s drugim pojmovnim sadržajima. Tako i s pojmom konačan i s pojmom beskonačan. Ono in ima privativno značenje: ne konačan, beskonačan, neograničen. O toj posljednjoj, beskonačnoj stvarnosti naš um može misliti samo privativno; zapravo, može reći samo ono što Bog nije. Takav je pojam Boga bio u skladu s tadašnjom Aristotelovom teorijom znanosti. Škot se na taj način odvaja od grčke filozofije i ističe da Bog nije konačno biće; on je zapravo Ne-biće. Time Škot ističe Božju transcendenciju, ontološku razliku između Boga i svih ostalih bića. On je NE, tj. granica. Time se došlo do granice konačnoga i do početka NE-konačnoga. U Raspravi o prvom principu Škot kaže: Omne finitum est excessum (svako konačno biće je nadiđeno, transcendirano).

Na navedeni način Škot inaugurira ontološku razliku između konačnih bića i Boga kao beskonačnog bića. Ovdje beskonačno ne znači da je Bog najviše biće među drugim bićima (to bi bila idolatrija), nego da Bog bitno nadilazi druga, konačna bića. Time Škot prelazi u teologiju, u kojoj se dokazuje da Bog nije samo beskonačno dobro, nego i bonum commune (zajedničko dobro), a to znači da nema privatnoga Boga. Zatim Škot dokazuje da je Bog bonum honestum (dobro koje je dostojno štovanja), bonum communicativum (dobro koje nam se saopćava iz svoje slobode) i bonum beatificum (dobro koje nas spašava, usrećuje i čini blaženima). Umom se dolazi do apstraktne spoznaje Boga, a ljubavlju se uspostavlja živa relacija s Bogom, koji nas usrećuje.

Draga braćo i sestre, valja spomenuti da su pape Pavao VI, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ukazali na originalnost Škotove misli. Najbolje se to vidi po tome ako se sjetimo da je papa Leon XIII. u enciklici Aeterni Partis godine 1879. zagovarao obnovu skolastike, pritom uopće ne spominjući Dunsa Škota. Za razliku od Leona, Pavao VI. u svom pismu Alma parens 1966. piše da je Škot intelektualni gigant i glavni predstavnik Franjevačke škole te da je nadmašio serafskoga učitelja Bonaventuru.

Papa Ivan Pavao II. 6. 7. 1991. – nakon pomnih provjera – potvrdio je „glas svetosti i herojske kreposti bl. Ivana Dunsa Škota kao i kult koji mu je od davnine iskazivan“. Kult bl. Ivana Dunsa Škota svečano je potvrdio i protegnuo na cijelu Crkvu papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra u Rimu 20. 3. 1993, gdje sam i ja bio prisutan kao meštar novaka zajedno s novacima Bosne Srebrene (Marinkom Pejićem, Markom Ešegovićem, Mariom Radmanom, Jurom Perićem i Ivicom Pavlovićem). U prigodnoj homiliji Sveti ga je Otac nazvao „pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog Začeća Marijina“.

Papa Benedikt XVI, u povodu 700. obljetnice Škotove smrti (2008), piše kako je Škot dao primat slobodnoj volji, ističući time da je Bog prije svega ljubav. Svaki čin koji izvire iz slobode Škot naziva praksom, a ljubav je najsavršeniji oblik prakse. Tu ljubav Škot ima pred očima kad teologiju svodi na praktičnu znanost. Budući da je Bog Ljubav, on iz svoje slobode šalje zrake dobrote svome cjelokupnom stvorenju. Time je teolog Joseph Ratzinger revidirao svoje prvobitne teze o Škotu kao zastupniku teološkoga voluntarizma. Inače, stoljećima su se te zablude o Škotu ponavljale, posve neutemeljeno. Jer, Škot u svojim djelima stalno ističe da sloboda izbora nije slijepa, što znači da sloboda izbora uključuje ne samo slobodnu volju, nego i spoznaju. Citiram Škota: „Ita quod liberum arbitrium complectitur illas duas potentias, scilicet intellectum et voluntatem“ (Tako da sloboda izbora obuhvaća ove dvije moći, naime, intelekt i volju).

Već je spomenuto da je kod Škota ljuba najviši oblik prakse. A time se izražava ono što je Franjo Asiški rekao, naime, da treba gol nasljedovati gologa Krista (nudus nudum Christum sequi).

Studentima Franjevačke teologije želim da što bolje razviju te dvije svoje sposobnosti: intelekt i volju, tako da budu nosioci uma i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U tome neka im je od pomoći djelo i život bl. Ivana Dunsa Škota. Amen.

Nastanak, razvoj i raspad Prve Jugoslavije

(Država SHS-Kraljevina Jugoslavija)

U kolovozu 1918. ratne sposobnosti austrougarskih vojnih snaga počele su opadati i vojna situacija nije išla u prilog Habsburške Monarhije. Srpske snage su uz pomoć francuskih, britanskih i grčkih vojnika, uspjele slomiti otpor Centralnih na solunskoj fronti. Bugarska je kapitulirala, Italija je započela svoju ofenzivu na rijeci Piave, a srpske snage su dalje brzo napredovale prema Beogradu. U međuvremenu dogodio se susret hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih stranaka koji je organizirao slovenski svećenik i političar Antun Korošec. Na njemu je odbačena ideja austrougarske vladavine, te je 5. i 6. kolovoza 1918. u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovno političko reprezentativno tijelo koje je imalo cilj ujedinjenje jugoslavenskih naroda u jednu samostalnu državu. Slovenski svećenik monsinjor Korošec izabran je za predsjednika Narodnog vijeća.

Kako je kraj rata već bio izgledan, car Karlo naložio je u rujnu 1918. mađarskom ministru, grofu Istvánu Tiszi da posjeti Zagreb i Sarajevo u posljednjem očajničkom pokušaju da uvjeri lokalne političare da prihvate novo ustavno rješenje za federalizaciju Carstva. Car Karlo je 16. listopada 1918. g. ponudio opciju da se Habsburška Monarhija organizira kao „savez slobodnih naroda“, odnosno da postane „savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“, no za takav kompromis je već bilo prekasno. Ratne fronte bile su probijene, vojnici su se počeli vraćati kućama, policija je prestala funkcionirati i Austro-Ugarska se raspala. Narodno vijeće je 19. listopada 1918. objavilo da ono preuzima vođenje narodne politike za sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji, a deset dana kasnije Hrvatski sabor je donio odluku kojim raskida sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom. Odlučeno je zatim da se Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Rijeka proglašavaju nezavisnom državom koja  s ostalim jugoslavenskim zemljama koje su dotad bile pod austrougarskom vlašću, stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) kojom će upravljati upravo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je nova država smatrana provizorijem, u očekivanju formiranja šire jugoslavenske zajednice, tj. ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu.

Prva posljedica pada austrougarske države bila je eksplozija opće anarhije i ustanaka siromašnih seljaka. Najgori slučajevi dogodili su se u sjevernoj Hrvatskoj, gdje su opljačkana mnoga imanja i pokradena stoka. Nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije imala na raspolaganju policijske snage koje bi mogle smiri kaotičnu situaciju, pa je Narodno vijeće pozvalo srpsku vojsku iz Beograda da pomogne uvesti red u državu. Također je ponovljena hitna potreba što skorašnjeg ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Prije samog tog konačnog ujedinjenja, u ovo vrijeme su na jugoslavenskom području postojala tri politička entiteta: Kraljevina Srbija, Kraljevina Crna Gora i Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojom je upravljalo Narodno vijeće. U trideset dana postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba odlučivalo se o stvarima koje će imati posljedice na iduća desetljeća. Država SHS, koja nije bila međunarodno priznata, kojoj su prijetile talijanske teritorijalne pretenzije prema Istri i Dalmaciji, koja nije imala vlastite vojne sile, i koja je bila izložena različitim manipulacijama i diplomatskim igrama, napravila je brze i nepromišljene poteze. Nova država bez vojske, policije i priznanja pobjedničkih odlučila je tražiti savez sa Srbijom.

Odlučeno je da što prije započnu pregovori sa Srbijom i Crnom Gorom, te je u Ženevi od 6. do 9. studenog 1918 organiziran susret zainteresiranih strana. Pregovarači su bili predsjednik srpske vlade Pašić, prvaci Jugoslavenskog odbora emigranata (Trumbić) i Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (Korošec). Susret je završen donošenjem dokumenta nazvanog Ženevska deklaracija. Prema toj deklaraciji trebalo je što prije formirati zajedničku vladu u kojoj će polovica ministra biti iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a druga polovica iz Srbije. Bilo je to uspostavljanje pune ravnopravnosti dvaju dijelova nove države i dvojnog suvereniteta, čime bi se onemogućavala hegemonija bilo koje strane. No predsjednik srpske vlade Pašić, uvidjevši tu činjenicu, učinio je samo nekoliko dana korak natrag i povukao svoj potpis sa Ženevske deklaracije uz obrazloženje kako ne  može prihvatiti da Srbi, koji su toliko propatili u zadnjem ratu i pridonijeli oslobođenju drugih, imaju jednaki status kao i ostali narodi u novoj državi. Ovi dogovori u Ženevi ostali su nedorečeni, a srpska strana nije dala nikakva jamstva da će poštivati ravnopravnost svih strana potpisnica sporazuma. Ovakav Pašićev potez ponovno je pobudio sumnje nekih hrvatskih političara u iskrenost srpske vlade, a među  njima se posebno isticao Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke.

No sve veća anarhija na području Države Slovenaca, Hrvata i Srba prisilila je Narodno vijeće da tijekom sjednice 23. i 24. studenog 1918. odluči da će što prije poslati u Beograd izaslanstvo sačinjeno od 28 predstavnika koji trebaju što prije dogovoriti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Jedan dio Narodnog vijeća iz Zagreba s potpredsjednikom Svetozarom Pribićevićem, srpskim političarom iz Hrvatske koji je imao velik utjecaj unutar ovog političkog tijela nove države i održavao bliske kontakte s vladom u Beogradu, zahtijevao je bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je drugi dio vijeća bio za daljnje pregovore sa srpskom vladom kako bi se riješila sva pitanja vezana za unutarnje uređenje nove države. Stjepan Radić je bio predvodnik te druge skupine koja se protivila hitnom i nepromišljenom ujedinjenju hrvatskih zemalja sa Srbijom, budući da ponašanje srpske vlade nije ulijevalo povjerenje. U načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom i Crnom Gorom, no raskol je nastao u dilemi treba li se ta unija temeljiti na (kon)federalnom konceptu, bez žurbe i s jasnim jamstvima da nijedan narod neće biti dominantan nad drugima (Radić), ili to ujedinjenje treba obaviti što prije, prema unitarističkom i centralističkom modelu (Pribićević).

Stjepan Radić se uvjerio da njegovi politički istomišljenici i hrvatski seljaci ne prihvaćaju perspektivu ujedinjenja sa Srbijom, pogotovo ne pod srpskom kraljevskom dinastijom, i da bi najbolje rješenje bilo republikansko uređenje zajedničke države. Stoga se on otvoreno usprotivio zaključcima Narodnog vijeća o odlasku u Beograd radi uspostavljanja unije sa Srbijom i pokušao je uvjeriti izaslanike da ne idu u glavni grad Srbije dok se prvo jasno ne riješi položaj Hrvatske unutar nove države. Radić je korio zastupnike u Narodnom vijeću zbog takve žurbe i upozoravao ih „da ne srljaju kao guske u maglu“. No Radićevi protesti nisu mogli zaustaviti težnju za prebrzim ujedinjenjem koju je pokazivala većina članova Narodnog vijeća koji su ipak odlučili ići u Beograd na razgovore s srpskom vladom. Tako je 30. studenog 1918. godine dvadeset osam delegata Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba, predvođeno Svetozarom Pribićevićem stiglo u glavni grad Srbije, gdje je, nakon kratkih pregovara s prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, 1. prosinca 1918. proglašena nova država nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (ili Kraljevina SHS), 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Naime, tog dana je regent Aleksandar u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijeća, u ime kojeg je Ante Pavelić pročitao tekst pripremljenog dokumenta („Adresa“) Narodnog vijeća, nakon čega je Aleksandar odgovorio kako „prihvaća molbu“ ove delegacije da udruži Državu SHS s Kraljevinom Srbijom, proglašavajući njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ova je nova država Kraljevina SHS, pod srpskom dinastijom Karađorđevića, nastala ujedinjenjem dvaju nezavisnih kraljevstava, Srbije i Crne Gore (crnogorski kralj Nikola je svrgnut) i pripajanjem velikih zona bivšega Habsburškog Carstva, točnije Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijelova Baranje, Bačke i Banata. No, ovaj prvoprosinački akt bio je zapravo jednostrani akt jer ga nisu potpisali predstavnici dviju ravnopravnih strana, već je njime kralj Aleksandar samo priopćio svoju odluku o ujedinjenju. Ne zna se zatim uopće što su o tome mislili širi slojevi stanovništva u čije je ime zapravo odlučivala politička elita tog vremena. U Hrvatskoj je u ovoj početnoj fazi bilo malo otpora aktu ujedinjenja – protivili su mu se pravaši i Stjepan Radić. Katolički biskupski zbor i kler zajedno su sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom se velikim veseljem i nadom pozdravili rađanje nove jugoslavenske države, služeći u zagrebačkoj katedrali svečani Te Deum. Sve odluke ovoga procesa ujedinjenja bile su djelo skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca, dok s druge strane nije bilo niti je moglo biti izjašnjavanja naroda kao što je referendum ili nešto slično: „Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu, koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom 'commonwealthu' osigurati svoju budućnost, mada je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti. Srbijanska politička elita nije priznavala Hrvate kao narod-naciju već kao braću koju treba osloboditi iz 'austrougarskog ropstva' ne pitajući ih za taj čin, ili pak kao svoje protivnike koje treba svladati i njihovu zemlju anektirati u sastav Velike Srbije. Takva je ideologija izgledala vrlo maglovita jer je s jedne strane deklarirala kako su Srbi i Hrvati braća, jedan narod s dva imena, a s druge se strane javno govorilo i pisalo da će borba među njima ići sve do 'istrage vaše ili naše', s 'proročanskom' uvjerenošću u nadmoć srpstva nad hrvatstvom“.

 

Uređenje Kraljevine SHS  i unutarnje napetosti

S ujedinjenjem u novu državu, pojavili su se problemi koji su zorno pokazivali različite pristupe pojedinih političkih aktera toga vremena. I sama interpretacija čina ujedinjenja dugo je bila predmetom rasprava: dok je srpska strana smatrala da je Kraljevina SHS tek proširenje Srbije kao nagrada za žrtve i pobjedu u nedavno završenom ratu, Hrvati i Slovenci su smatrali da se radi o uniji više naroda s jednakim pravima u novu, a ne neku već postojeću državu kako su to interpretirali pojedini srpski političari smatrajući kako se zapravo radi o teritorijalnom proširenju Kraljevine Srbije. Budući da su Srbi i Hrvati bili najbrojniji narodi i jer su na mnogim područjima države živjeli izmiješano, njihovi međusobni odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje postali su najvažniji i najteži dio jugoslavenskog etničkog i državnog problema. Problem je bio što činom ujedinjenja u Kraljevinu SHS nije dato nikakvo jamstvo protiv hegemonije Srbije, čija je vojska odmah zaposjela sve teritorije Južnih Slavena iz bivšeg Austro-Ugarskog Carstva, uključujući i Crnu Goru, ostvarujući svoj davni sam o pansrpskoj uniji. Srbi su se tako vrlo lako prilagodili novonastaloj situaciji bez ikakvog osjećaja pretrpljene štete po vlastite nacionalne interese, dok za druge narode to ujedinjenje nije bilo baš tako jednostavno. Naime, Hrvati i Slovenci našli su se unutar unitarne države sa Srbijom i Crnom Gorom, samo mjesec dana nakon duge vladavine Habsburške Monarhije. Za njih su odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijele okolnosti i političari koji nisu znali kako uspostaviti vlast i kako se njome služiti u trenutku pada Austro-Ugarske. Neki hrvatski povjesničari (I. Banac) drže da bi se, da je bilo omogućeno takvo demokratsko izjašnjavanje naroda, među Hrvatima pokazala velika opozicija ujedinjenju sa Srbijom.

Čim je s vojskom i policijom preuzela kontrolu u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Vojvodini (tzv. “prečanski krajevi”), srbijanska je politička elita počela graditi centralističku državu, lomeći sve otpore na tom putu  vojno-policijskim metodama i osloncem na srpsko pučanstvo u nesrpskim zemljama. Napetosti i problemi su bili sve veći. U Hrvatskoj je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić stajao na čelu onih koji su sve glasnije izražavali svoje nezadovoljstvo ovakvim državnim uređenjem.

Centralizam koji je nametnuo Beograd osjećao se posvuda, u svim sociopolitičkim sferama države, i izazivao je otpor ostalih centara, stvarajući tako plodan teren za nastanak i razvoj nacionalizama. U Hrvatskoj su početkom dvadesetih godina Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka u oštroj opoziciji beogradskom režimu od kojeg su tražili odustajanje od dosadašnje politike i uvođenje republikanskog uređenja države. Radić je, kao najpopularniji političar među Hrvatima, u svibnju 1921. objavio prosvjedno „Javno pismo republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske“ u kojem zastupnici iz njegove stranke upozoravaju na praksu nadglasavanja u Ustavotvornoj skupštini, da se od središnjih vlasti u Beogradu ne priznaje Hrvatska kao država i Hrvati kao poseban narod, te da u takvom ozračju ne može funkcionirati nijedan hrvatski zastupnik. Radić je zatim zajedno s drugim hrvatskim političkim strankama (Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajednica) napustio Ustavotvornu skupštinu i osnovao Hrvatski blok koji je, prosvjedujući protiv beogradskog centralizma, zanijekao pravo Ustavotvornoj skupštini da donosi ustavne odredbe koje bi vrijedila za Hrvatsku.

U ovakvom okružju snažnih suprotstavljanja, koja su s vremenom postajala sve nasilnija, 20. lipnja 1928. g. crnogorski zastupnik koji je zastupao velikosrpske ideje Puniša Račić, član Radikalne stranke, ispalio je u skupštini nekoliko metaka iz pištolja prema klupama u kojima su sjedili hrvatski zastupnici. Ubio je Pavla Radića,  nećaka vođe Hrvatske seljačke stranke, i Đuru Basaričeka, a teško ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Kriza u državi dosegnula je vrhunac: iako je kralj uspio spriječiti da tenzije prerastu u nekontrolirano nasilje te stao uz Radićevu bolničku postelju, ništa drugo nije učinio da ublaži hrvatski gnjev, a Račiću je čak izrečena prilično blaga kazna. Stjepan Radić umro je u kolovozu 1928., a veliki broj ljudi na njegovu pogrebu pokazao je koliko je duboka bila kriza države. Radićev pogreb pretvorio se u veliki prosvjed cijelog jednog naroda protiv srpskog hegemonizma i jasan pokazatelj velikog raskola koji je vladao između Zagreba i Beograda. Ivan Meštrović je zaključio kako je „hitac ispaljen na Radića bio stvarno namijenjen hrvatskom narodu“. Kralj je uveo diktaturu, i zabranio rad svih političkih stranaka nacionalnog, vjerskog ili regionalnog karaktera, proglasio se jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države.

Zabranjeni su svi nacionalni emblemi – grbovi, himne, zastave, što je bio dodatan udarac nacionalnom ponosu pojedinih naroda, te zbog toga nije čudno što je diktatura potakla razvoj i organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta u Hrvatskoj, pa i u Makedoniji. Uskoro su počeli progoni svih političkih protivnika i u tom povijesnom kontekstu treba gledati nastanak ustaša, kad je Ante Pavelić pobjegavši iz Zagreba u inozemstvo da izbjegne sve izglednije uhićenje, počeo oko sebe okupljati radikalne hrvatske nacionaliste koji će se nazivati ustaše. Loše međunacionalne odnose zakomplicirao je i atentat i ubojstvo kralja Aleksandra u Marseju 1934. g., a posebno blokada ratifikacije konkordata između Vatikana i Jugoslavije 1937. koju je predvodila Srpska pravoslavna crkva koje je uvijek bila i ostala glavni motor velikosrpske politike sve do današnjih dana.

Pred sam početak Drugog svjetskog rata pokušalo se riješiti sve veće napetosti i nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila, zadnji i pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja. Naime, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum prema kojemu je ustanovljena autonomna Banovina Hrvatska koju su činile dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotarevi Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim stanovništvom. No već je bilo prekasno, jer je i Jugoslaviju uskoro zahvatio Drugi svjetski rat.

Kraljevina Jugoslavija funkcionirala je uz pomoć jakog represivnog aparata obilježena centralizmom, hegemonizmom i velikosrpskom ideologijom. Iz Beograda je Hrvatima, Slovencima, Bošnjacima i drugim narodima nametan velikosrpski koncept u funkcioniranju vlasti što mnogi od njih nisu mogli prihvatiti. Početne simpatije za ujedinjenjem su s vremenom sve više nestajale. Propast Habsburške monarhije na čijem su uništavanju vrlo aktivno radile Britanija i Francuska i ulazak u Prvu Jugoslaviju nije Hrvatima kao ni drugim nesrbima donio skoro ništa dobro i pokazalo se da je to bila velika greška, koja će se nažalost ponoviti i stvaranjem Druge Jugoslavije. I trebat će puno žrtava i stradanja da se Hrvati i drugi narodi izvuku iz državne zajednice kojom je u obje Jugoslavije upravljala velikosrpska politika koja je i uništila ideju o bilo kakvom budućem povezivanju ovih zemalja u neku novu jugoslavensku zajednicu.