In memoriam fra Slavko Topić (1940-2019)
Čovjek svoga vremena, maestro Slavko Topić
Fra Slavko Topić rođen je 24. ožujka 1940. godine u mjestu Bukovica, župa Podhum/Žitače, od oca Andrije i majke Kate r. Baticeli. Osnovnu školu pohađao je u Goranima, Seonicama, Konjicu i Jablanici (1948.-1956.), a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1956.-1960.).
Redovnički habit obukao je 14. srpnja 1960. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio 13. kolovoza 1966. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 11. listopada 1966. godine u Sarajevu po rukama nadbiskupa Marka Alaupovića. Franjevačku teologiju završio je u Sarajevu (1961.-1967.), a nakon toga pohađao je u Zagrebu Institut za crkvenu glazbu (1968.-1969.). Božji dar i ljubav koju je imao za glazbu razvit će dalje te najprije u Rimu magistrirati na Pontificio Istituto di Musica Sacra (1969.-1973.), a potom doktorirati glazbu u njemačkom Kőlnu na temu etnomuzikologije (1978.-1979.).
Fra Slavko je obnašao brojne službe: najprije je početkom 1967. bio pastoralni pomoćnik u župi Špionica, a zatim iste godine i župni vikar u župi Bihać. Nakon toga je obnašao službu župnog vikara u župi i samostanu Kreševo (1967.-1968.), a potom istu službu u župi Kiseljak (1980.-1981.). Obavljao je službu II. meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1991.-1992.), kao i službu profesora glazbe u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Najprije u razdoblju (1974.-1978.), a zatim od 1981. do 1985. U isto vrijeme bio je i profesor glazbe na Franjevačkoj teologiji (1985.-1992.). U Visokom je ujedno bio i II. meštar novaka (1984.-1985.). Istu službu obnašao je i u Sarajevu (1985.-1988.).
Za vrijeme i neposredno nakon rata kada je Novicijat Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio u samostanima Monopoli i Belmonte u Italiji fra Slavko je ondje vršio službu profesora (1992.-1997.) te samostanskog vikara (1995.-1997.). Obnašao je nadalje službu samostanskog vikara u Samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu (2001.-2003.), a onda i službu gvardijana u Samostanu sv. Pavla na Nedžarićima (2003.-2012.). Profesorsku službu obnašao je ponovno na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1997.-2012.) te u isto vrijeme predavao i glazbu u Gimnaziji u Visokom (1997.-1998.) i u Novicijatu u Livnu (1997.-2003.). U Gimnaziji u Visokom je vršio također službu zborovođe (2009.-2012.). U Papinskoj bazilici u Rimu je obnašao službu ispovjednika (2012.-2013.) te ujedno bio član bratstva u samostanu lateranskih franjevaca. Posljednje godine života proveo je u Samostanu sv. Ante na Bistriku, najprije kao član samostanskog bratstva (2013.-2016.), a zatim je obnašao i službu gvardijana (2016.-2019.).
U godini milosrđa bio je imenovan misionarom milosrđa za Vrhbosansku nadbiskupiju, a vrijedno je spomenuti da je 11. listopada 2011. u Sarajevu primio križ Pro Ecclesia et Pontifice, najviše odlikovanje koje Papa običava dati redovnicima.
Uz ljubav prema molitvi, odnosno krunici, povezana je druga fra Slavkova ljubav: prema Blaženoj Djevici Mariji, konkretno prema Gospi Olovskoj. „O Gospo Olovska bezgrešna blaga, Ti si nam utjeha, pomoć i snaga“, riječi su fra Slavkove pjesme Gospi Olovskoj kojoj je često hodočastio i s ljubavlju je častio. Fra Slavko je bio i veliki zaljubljenik u Svetu zemlju. U Isusovoj domovini bio je puno puta, vodeći skupine hodočasnika.
Glazba kao životno opredjeljenje
Pored redovničkih obveza koje je obnašao, prevažno je spomenuti njegovo bavljenje glazbom. Glazba je obilježila njegov život. Svoje glazbeno umijeće godinama je prenosio brojnim generacijama sjemeništaraca, novaka i bogoslova. Predavao je u svim odgojnim ustanovama naše franjevačke zajednice u Bosni i Hercegovini.
Vrijeme u kojem fra Slavko živi je turbulentno razdoblje. Živimo u vremenu u kome ljudska sudbina trpi duboke potrese. Moderni čovjek gubi svijest o vrijednostima i smislu za odnose i takvo nepoznavanje suštinskih stvari izvanredno je ozbiljno. Ono nas nepogrešivo vodi kršenju osnovnih zakona ljudske egzistencije. Pojava novih glazbenih pokreta, pravaca koji nastoje pratiti život modernog čovjeka na jednoj strani i pomalo zastoj u razvitku crkvene glazbe, na drugoj strani. Mi danas vidimo da crkvena glazba stoji na jednom mjestu, usuđujem se kazati da ne prati trendove modernog vremena, ne iscrpljuje se koliko bi mogla u kreativnom smislu. U modernom vremenu također postoji problem, nije samo crkvena glazba u problemu nego i moderna, svjetska glazba. Na svjetskoj razini glazba se svodi na uslužne primjene. Vulgarizira je se prilagođavanjem zahtjevima elementarnog utilitarizma. S druge strane, kako je i sam duh postao pomalo bolestan, glazba našeg vremena, i to naročito ona koja se izjašnjava kao i koja se vjeruje da je čista nosi u sebi obilježja patoloških mana i širi klice jednog novog grijeha jer je i sam čovjek pogođen tim grijehom. Što je istina u glazbi? I koje su njezine posljedice na kreativnu aktivnost? Nekoć negdje bijaše napisano: Duh ide kud hoće. Ono što iz ove poslovice naročito treba zapamtiti jest riječ: hoće. Duh je dakle obdaren sposobnošću htijenja i ovaj princip spekulativne volje je činjenica. Treba ovdje primijetiti kako se o ovoj činjenici ne raspravlja nikada kada slušatelj uživa u djelu koje sluša. Najneiskusnijem melomanu lako se svide ukrasi jednog djela. Najčešće mu se sviđaju ukrasi iz sasvim spoljašnjih suštinskih razloga za glazbu. Čovjeku je neko zadovoljstvo dovoljno, i on ne traži nikakvo opravdanje za njega. Ali ukoliko se dogodi da mu se glazba ne svidi, isti taj meloman, tražit će da mu se objasni ova nezgoda. Zahtijevat će da mu se objasni ono što je u suštini neobjašnjivo.
O drvetu se sudi po plodovima. Sudite dakle o drvetu prema njegovim plodovima, i ne svaljujte krivicu na korijene. Funkcija daje razlog organu, ma koliko iznenađujuće taj organ izgledao u očima onih koji nisu naviknuti da ga vide kako funkcionira. Neko glazbeno djelo se dakle otkriva i opravdava slobodnom igrom svojih funkcija.
Svrhu i smisao u svojim nebrojenim kreacijama otkriva genij crkvene pučke popijevke nedavno preminuli, maestro Slavko Topić. Kao stvaratelj, zadnjih generacija, svjedočio je u prilog ovom shvaćanju. Stvoren, nije mogao a da ne stvara. Tako je odgovarao na poziv i zadatak Onoga koji mu je dao taj dar. Bio je sustvaratelj svoga Stvoritelja. Njegov skladateljski opus koji je počeo kreirati još od studentskih dana prolazio je kroz razne faze. Od strogih polifonih melodija, do upotrebe slobodne imitacione tehnike, odlaska u vantonalnu krajnost i na koncu zrelog strogog liturgijskog stila prožetog narodnim melosom. Ovakav princip upotrebe raznih glazbenih sredstava u kreiranju djela kroz faze, govore o tome da je i sam maestro Topić tražio i istraživao sebe iznutra kao što to radi svaki čovjek. Prolazio je faze koje su mu pomogle da sazri u pravog kompozitora crkvene glazbe. Svako njegovo djelo od samog početka kreiranja, prožeto je dubokim promišljanjem o sadašnjem trenutku, vremenu i mjestu u kojem je ispisivano. Ako se samo upustimo i poslušamo djelo: Bosanska elegija, koje je napisao u ratnom periodu. Otkrit ćemo kako je fra Slavko bio čovjek, umjetnik koji je poštovao principe glazbene matematike, nije se prilagođavao vulgarnom utilitarizmu, a njegov izričaj je bio bez patoloških klica, pisao je čistu glazbu. Glazbu ojađenog bosanskog čovjeka, lišenu svake primjese nacionalizma. Napisao je glazbu koja vapi za mirom. Bosanska elegija i sva djela koja je fra Slavko komponirao otkrivaju se slobodnom igrom svojih funkcija. Kompozicije koje je pisao jednostavne su ritmičke i melodijske fakture. Organizacija materijala unutar djela je u detalje isplanirana. Melodije su bez velikih skokova, ukoliko postoje skokovi u melodiji to je isključivo iz kulminacijskih razloga i takvi skokovi su unaprijed postupno pripremljeni čime je u jednom segmentu zadovoljen princip polifonog stila. Ritmičko-melodijska konstrukcija je uvijek podređena tekstu. I tekst u startu diktira i mjeru i tok melodijskog kretanja. Kao vrsni etnomuzikolog pridavao je veliku pozornost narodnom melosu. Obilazio je mjesta širom Bosne i Hercegovine, slušao napjeve bosanskog puka na selima, zapisivao kratice i podsjetnike a na koncu razrađivao melodije udanjivajući im duh prostora i vremena. Kao etnomuzikolog znao je udahuti duh bosansko-hercegovačkog čovjeka u svoja djela. Može se reći da se u njegovim melodijama osjeti duh napaćenog bosanskog puka. Sposobnost stvaranja djela fra Slavko je dobio kao dar od Onoga koji život daje. Treba znati da ipak sposobnost stvaranja nije data sama od sebe. Bog nam daje dar, ali mi ga razvijamo i usavršavamo, mi zapravo surađujemo na stvarateljskom planu. Čini se da je to, maestro Topić jako dobro razumio. Započeo je studije crkvene glazbe na Institutu u Zagrebu, magistrirao u Rimu, a doktorirao u Njemačkoj. Kao pravi glazbeni stvaratelj oko sebe je primjećivao sitne elemente. Prečesto se nalazio u ne baš lijepim pejzažima, nije bio okružen skupocjenim predmetima, ali sitnica i jednostavnost u njemu su budila otkriće. Njegovu pažnju podsticalo je ono što je poznato, ono što je svuda. Najmanji događaj ga je zadržavao i vodio njegov kreatorski duh. Bio je čovjek koji primjećuje. U svojim kompozicijama tražio je vlastito zadovoljenje za koje je znao da ga bez prethodnog napora neće pronaći.
Kantata Bogorodici remek djelo fra Slavkovog opusa
Pored brojnih pučkih popijevki koje je napisao hvale vrijedno je spomenuti njegovu Kantatu Bogorodici koju je započeo pisati 1975. godine, a završio 1982. godine. Tekst ove kantate napisao je fra Ljubo Hrgić. Na osnovu usmene predaje fratara i ljudi koji su poznavali fra Slavka može se doći do informacija da je fra Slavkov život tada bio turbulentan, pun promjena. Njegov život tada je bio nemiran, izazvan različitim promjenama u društvenom i socijalnom kontekstu vremena u kojem živi. Što nam to govori? Maestro Topić je imao osjećaja. Iz tog životnog osjećaja piše Kantatu Bogorodici. Ovo djelo je napisano za soliste, zbor i klavir. Na samom početku Kantate imamo klavirski uvod od 48 taktova. Sami uvod je napisan jako lepršavo. Tematski materijal na kojem je zasnovana kantata su prva 4 takta. Koja se kroz cijelu kompoziciju različitim kompozicionim tehnikama i različitim pristupima glazbenom materijalu, na mjestima ukrupnjavaju i usitnjavaju notne vrijednosti, melodijski i harmonijski preoblikuju, razrađuju, provode kroz razne tonalitete modulacionim principima, pri tome poštujući idejni materijal kompozicije. U kompoziciji imamo naizmjenično izlaganje materijala i to u kombinaciji soliste i zbora. Solist izvodi glazbenu rečenicu koja je zaokružena kadencom. Nakon zaokružene glazbene misli, zbor ponovno reprezentira izloženi rečenični materijal na jedan novi način pri čemu se postiže unutar same strukture rečenice kulminacija onoga što skladatelj želi poručiti. Kako bi razbio monotoniju kompletne fakture, maestro Topić dalje u skladbi prilikom uvođenja solistena pola takta uvodi zbor i tako dobiva izravno naizmjeničnu upotrebu soliste i zbora sa ciljem decidnije razrade notne zamisli. Nakon izlaganja materijala koje je povjerio zboru, skladatelj uvodi ponovno zbor. Način na koji je uveo zbor nije prepoznatljiv fra Slavkov stil koji je koristio u zrelom razdoblju svoga skladateljskog rada. Prvu dionicu povjerava sopranima, zatim na pola takta uvodi altove, na sami početak nove fraze tenore a radi postizanja većeg efekta bas tretira kao i alt. U ovom dijelu imamo izložene dvije male glazbene rečenice koje završavaju na dominanti tonaliteta što također nije uobičajen slučaj. Maestro Topić nakon kadence na dominanti uvodi duet. Sve ovo radi isključivo radi toga što skladbu želi povezati, želi voditi jednom mišlju djelo od početka do kraja pazeći da se ne razbije faktura kompletne skladbe. Do samog završetka tretira materijal na ovako naizmjenično strukturalan način a glavni cilj mu je jedinstvo. Ovo je kratki osvrt na dio njegovog djela Kantate Bogorodici, koji je zanimljiv jer pokazuje koliko je fra Slavko bio sposoban na skladateljskom području. Izvrsno je poznavao Polifoniju, Harmoniju, načine skladanja i velika je šteta što nije ostavio još sličnih djela kao što je Kantata Bogorodici. Fra Slavko je zasigurno lik koji će ostati upamćen kako na glazbenom tako i na duhovnom području. Jer čovjek je to velika duha i velikog glazbenog umijeća. Ukoliko se prisjetimo zadnjih godina njegova života, možemo vidjeti koliko se posvetio isključivo crkvenoj popijevci. Bez sumnje su to velika ostvarenja i dostignuća na hrvatskom govornom području glede sakralne glazbe.
O fra Slavku Topiću, kompozitoru i profesoru glazbe na Franjevačkoj teologiji, možemo pisati stranice teksta i opet nećemo uspjeti izreći riječima ko je On bio i što je radio. Glazbena scena, a napose naše hrvatsko govorno područje izgubilo je Čovjeka i glazbenika. Kako ne bismo bili ljudi koji krše osnovne zakone ljudske egzistencije, od velike je važnosti nezaboraviti ljude koji su s nama živjeli, dijelili trenutke radosti, sreće, tuge i beznađa. Dugo godina ćemo se sjećati čovjeka krhka tijela, iscrpljena izraza lica, patničkog izgleda, fra Slavka Topića.
Pokoj vječni tvojoj dobroj duši, veliki moj prijatelju!
Fra Emanuel Josić