+387 33 453-266 tajnistvofts@gmail.com

Monumenta philosophica franciscana

Knjigu Aleksandra Haleškog O racionalnoj duši sa latinskog jezika preveo je klasični filolog fra Stjepan Pavić kao dvojezično izdanje izdavačke kuće Demetra. U spisu autor najprije raspravlja o supstanciji i biti duše, o njezinim moćima i činima, jer to spada na narav duše. Čovjek je supstancija sastavljena od duše (od duhovne ili intelektualne supstancije) i tijela (tjelesne supstancije). Zbog toga Haleški govori najprije o duši, zatim o tijelu i na kraju o povezanosti duše i tijela.

 

Iz Rasprave o razumskoj duši:

Pitanje prvo: o postojanju i štostvu duše

Poglavlje prvo: postoji li razumska duša?

Da postoji razumska duša, to jest čovjekova duša o kojoj prvenstveno kanimo govoriti, zaključuje se iz očitih čina.

  1. Razum uči da prvotni čini pripadaju moćima, a moći samoj biti. Jer misliti, razlikovati istinu od laži, dobro od zla, iznalaziti i tumačiti umijeća, slobodno htjeti i tome slične stvari pokazuju da u čovjeku postoji neko počelo koje ne postoji u drugim živim bićima.
  2. I lik tijela je znak da je drukčiji oblik koja dovršuje ljudsko tijelo. Dok su tijela drugih živih bića po naravi prignuta k zemlji, ljudsko je tijelo po naravi uspravno prema nebu. To pokazuje da je unutarnje ono oblikovno počelo koje je upravljeno k višim i nebeskim stvarima, a to je počelo u usporedbi s drugim živim bićima samo razumska duša. Dakle, postoji razumska duša.
  3. To se razabire i iz različitih udova: po jeziku koji je sredstvo govora, po ruci koja je oruđe nad oruđima i tome slično. Stoga Grgur iz Nise kaže: “To što je ljudski stas uspravan, što se uzdiže prema nebu i što gleda gore, i to su posve sigurno darovi koji posvjedočuju kraljevsku moć. Konačno, to što je jedino čovjek tako oblikovan, a tijela svih drugih živih bića položena su i savijena k tlu, očito ukazuje na razliku u časti: dokaz je to da su druga bića podvrgnuta čovjekovoj vlasti i da ih on dostojanstvom nadvisuje. Svim su, naime, drugim bićima prednji udovi noge, a u čovjekova su ti udovi načinjeni kao ruke, jer je njegovu uspravnu položaju očito postalo dovoljno da postojano i sigurno stoji na dvije noge. Druga su dva uda prilagođena za ruke da se njima služi prema nalogu razuma. Ako bi tko rekao kako je služenje rukama nešto vlastito razumskoj naravi, nipošto ne bi pogriješio: ne mislim pritom samo na ono što je općenito svojstveno našem biću, to jest da pomoću ruke bilježimo slovima. Jednako je tako važna ova povlastica razumskoga dostojanstva, što možemo slovima govoriti i što rukama raspravljamo stavljajući svoj govor u likove slova.“
  4. I po samoj razlici u tijelu na desno i lijevo, ispred i otraga, gore i dolje u ljudskom se tijelu uočava unutarnji pokretač koji je dovršenje razumskoga bića: jer samo nebo i ljudsko tijelo imaju takav raspored, pa stoga i jedno i drugo tijelo imaju intelektualnoga ili razumskoga pokretača.
  5. I po samoj naravnoj spoznaji, po kojoj duša ne zna ništa toliko koliko da postoji Bog i ona sama, kako veli Augustin, dade se zaključiti da postoji razumska duša. Pretpostavivši da postoji razumska duša, treba potom prijeći na njezino štostvo ili odredbu. No jer neke od njezinih odredaba spadaju na drugu znanost, treba o njima raspravljati samo ukoliko spadaju na ovu znanost.
  6. Razumska se duša određuje s obzirom na tvorni uzrok kad se veli: „Duša je božanski dašak života“, a to je uzeto iz onoga što se kaže u Knjizi Postanka 2, 7: Bog mu udahnu dašak života.
  7. Duša se određuje i s obzirom na tijelo koje nju prima. Stoga Augustin u knjizi O duši i duhu veli: „Duša je supstancija obdarena razumom, prikladna da ravna tijelom.“

III. Kasiodor je određuje s obzirom na obje spomenute stvari kad veli: „Duša je duhovna supstancija stvorena od Boga, vlastita oživotvoriteljica svoga tijela.“

 

BILJEŠKA O PREVODITELJU

Stjepan Pavić (Hrgovi Donji, Bosanska Posavina, 12. II. 1939), franjevac, klasični filolog; pisac, prevoditelj, kolekcionar, utemeljitelj galerije moderne umjetnosti i zbirke stare sakralne umjetnosti. Teologiju diplomirao u Sarajevu, klasičnu filologiju u Zagrebu. Bio je definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesor, tajnik i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije Visokom. Prevodi latinske pjesme bosanskih franjevaca, piše kratke biografske proze, a značajan je njegov rad u likovnoj kulturi Bosne Srebrene. Uz njegov poticaj i suradnju izgrađene su vrijedne crkve u Hrgovima (arh. Z. Hanžek) i Dubravama (aakademik l. Štraus). Skupivši biranu zbirku od oko 900 djela hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika od kraja 19. st. do danas, darovao ju je samostanu u Dubravama. Uz tu donaciju formirao je i zbirku stare sakralne umjetnosti (od 14. do kraja 19. st.), knjižnicu i etnografsku zbirku, stvarajući iz samostana kulturni centar. Izgradio je zgradu galerije (arh. I. Prtenjak), djelo značajno za povijest hrvatske i bosanskohercegovačke muzejske arhitekture. Oživio je, u suradnji s talijanskom Crkvom, proces beatifikacije bosanskog franjevca fra Šimuna Filipovića ( 1732-1802) i petnaest godine bio vicepostulator te kauze. Sabrao, za tisak priredio i pogovorom popratio knjigu pripovijesti fra Augustina Augustinovića Priče iz doline, Svjetlo riječi, Livno 1997. Uredio je knjige Franjevačka klasične gimnazije u Visokom 1882 – 1982. (Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, Visoko 1983) i Fra Šimun Filipović, zbornik radova (hrvatska i talijansko izdanje, Quaderni per la ricerca, San Benedetto del Tronto 2003 ). Objavljivao je u Svjetlu riječi, Vijencu, časopisima Bosna Franciscana, Republika, Gradovrh i Radu HAZU. Surađivao u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Dobitnik je godišnje državne nagrade Iso Velikanović 2015. za prijevod Zlatne legende Jacobusa de Voragine

 

Knjige: Liber Latinus scriptores Romanos necnon Latinitatem posteriorem usque ad hodierna tempora continens, Katolički školski centri u Bosni i Hercegovini – Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, Sarajevo – Visoko 1999. – Sluga Božji Fra Šimun Filipović. Život pozoran na vječnost, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb 2004.

Prijevodi: Bonaventura, Razgovor sa samim sobom (dvojezično), Demetra, Zagreb 2011; Jacobus de Voragine, Zlatna legenda (Legenda aurea), Demetra, Zagreb, I. sv. 2014, II. sv. 2015; Latinske pjesme bosanskih franjevaca (dvojezično); Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2015; Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji (u: Zakonik kanona istočnih Crkava, Glas koncila, Zagreb 1996); Svi spisi svetoga Franje i svete Klare te Ogledalo savršenstva i Život svetoga Franje Julijana Špajerskoga (u: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreb- Sarajevo 2012).

Ostali radovi: Latinske gramatike bosanskih franjevaca (u: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882 – 1982, Visoko 1983, 78-98); Stope i iskorak: Fra Ambrozije Matić (u: Bosna Franciscana 2003, god. XI, br. 19, 127 -146); Nikola Šop kao prevoditelj latinske poezije (Rad HAZU, knj. 493 ).

Literatura: P, (Pavić), S. (Stjepan): Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882 – 1982, Visoko 1983, 138. – Hrvatska enciklopedija, sv. 8, Zagreb 2006, 337. – Karaula, Marijan: Žrtve i mučenici. Stradanje bosanskih franjevaca u II. svjetskom ratu i komunizmu, Svjetlo riječi, Sarajevo 1999, 199; 280-302.; Vranješ, Hrvoje: Razgovor s vlastitom dušom, Svjetlo riječi, br. 347, veljača 2012, 57; Lukenda, Marko: Živjeti negdje drugdje, Hrvatska katolička misija Beč, Zagreb 2012,29-121.