Nekrolog akademiku Abdulahu Šarčeviću

Abdulah Šarčević bio je čovjek enciklopedijske filozofske naobrazbe. I ta velika filozofska učenost omogućavala mu je veliku filozofsku originalnost i kreativnost. Time je profesor Šarčević pokazao da naobrazba i originalnost idu skupa, da se uzajamno pretpostavljaju i uključuju, a nikada se ne isključuju.

Takva je Šarčevićeva filozofija. Za njega su bila mjerodavna dva temelja, dva filozofska principa: princip istine i princip slobode. On je bio protiv apsolutizacije bilo kojeg principa, protiv toga „da se ovo ili ono načelo konstituira kao Cjelina i kao Apsolut“. On kritizira razne forme apsolutizma, tj. razne forme idolatrije, jer je zadaća filozofije po Šarčeviću – a to također tvrde Heidegger, Wittgenstein i Paul Ricoeur – da nas oslobodi od idola, od lažnih božanstava, od božanstava smrti koja nas pozivaju na uzajamnu mržnju i ubijanje. Zato je Šarčević bio otvoren i drugim principima, otvoren svim oblicima ljudskog iskustva i mišljenja, otvoren znanosti, umjetnosti i religiji, otvoren svijetu života, svim oblicima života i otvoren Neizrecivom i Nepojmljivom.

Šarčević je bio svjestan da cjelinu stvarnosti ne možemo obuhvatiti svojim pojmom i svojim jezikom. Njegova filozofija seže do Nepojmljivoga i Neizrecivoga. Filozofija teži za cjelinom, ali „nije kadra tu cjelinu izreći“ ni pojmiti. Za njega je filozofija kritika svakog redukcionizma, jer je svaki redukcionizam nasilje nad mišljenjem i nad životom. Njegova filozofija teži za jedinstvom cijelog svijeta, za jedinstvom između Zapada i Istoka – za čim je težio i veliki Goethe – za jedinstvom „bez podjarmljivanja“. To se jedinstvo ostvaruje kad Zapad i Istok postanu svjesni svojih granica i svoje „opijenosti vlastitim načelima“. To novo jedinstvo ne potire razlike, nego ih afirmira.

Šarčevićeva filozofija teži za novim početkom, za početkom nove povijesti: „U svakom slučaju radi se o sudbonosnim počecima jedne druge i drugačije povijesti, povijesti bez hijerarhije i vladavine, bez tlačenja i kolonijalnih veriga; povijesti koja neće smjerati na tzv. harmoniju niti na tzv. disharmoniju svijeta, koja će biti smislena … polifona, pluriformna i istodobno jedinstvena“. Taj početak nove povijesti pretpostavlja obrat prema „svjetskom miru, slobodi i istini“.

Šarčević razgrađuje pojam novovjekovnog subjekta kao zatvorenog subjekta moći, kao subjekta koji negira sve izvan sebe, sve ono što je različito od njega, razgrađuje idolatriju jastva. Po Šarčeviću, svi oni koji imaju pretenziju na totalnu istinu i koji istinu pretvaraju u svoj posjed nosioci su nasilja u ovom svijetu. Šarčević zastupa „onaj pojam slobode koji nije sredstvo i sluga za tuđe ili svoje vlastite bogove“. On je za istinu koja oslobađa čovjeka i za slobodu koja traga za istinom.

Istinu nitko ne može posjedovati, nitko ne može istinom raspolagati; istini se približavamo u slobodi i povjerenju jednih prema drugima, jer se istina otkriva, saopćava, ona se nesebično daruje svim ljudima. Ali, treba reći da su samo slobodni ljudi otvoreni istini. A slobodni su oni ljudi koji ne robuju ni tuđem ni svom vlastitom egoizmu. U današnjem svijetu, u današnjoj znanstveno-tehničkoj civilizaciji, koja je postala planetarna, postoji strah od slobode i strah od istine. Zašto se mi ljudi bojimo slobode i istine, a ne bojimo se zla i nasilja? To je temeljno pitanje čovječanstva. Zašto nam je ugodno živjeti u zlu i nasilju? Ako je povijest povijest slobode i istine, onda povijest još nije u pravom smislu ni počela. To je pitanje na koje je profesor Šarčević neprestano tražio odgovor.

Vjerujem da je odgovor na to pitanje profesor Šarčević našao kod Svevišnjega.

Dragi moj prijatelju i profesore, hvala ti na svakom dobru koje si učinio na ovome svijetu. Počivaj u Božjoj ljubavi i u srcima onih koji te poštuju i vole.

Neka je rahmet tvojoj dobroj duši!

Mile Babić