Pa nek’ živi rad

Da je 1. maj Međunarodni dan rada opće je poznata stvar, zbog toga je i Crkva osjetila potrebu da jedan dan u godini oda počast radu i radnicima, stoga je papa Pio XII. odredio da spomendan sv. Josipa Radnika bude isti dan kao i Međunarodni dan rada. Time nam Crkva želi predočiti božansku vrednotu rada, u biti želi nam kazati da pošten rad nije samo jamac neke ekonomske sigurnosti, već je to i jedan put k svetosti. Crkva pred nas stavlja lik sv. Josipa, Gospodinovog poočima i čuvara Svete obitelji, kao primjer i uzor svakom radniku.

Sveti Josip bio je obični drvodjelja iz Nazareta, ali drvodjelja u kojem se vidi sva vrijednost rada. On pokazuje da čovjek nije rob rada, već je rad sredstvo kojim čovjek postiže posvećenje. Sveti Josip je opisan kao drvodjelja, to nije neko zanimanje koje je sa sobom nosilo neki ugled ili dostojanstvo među ljudima, ali je to zanat koji je donosio nešto drugo, bolje od ugleda. Sveti Josip sa svojim zanatom prehranjivao je svoju obitelj, on je pošteno zarađivao svoj kruh.

Crkva nam hoće kazati da nema glupog zanata, nema nekog posla koji je manje ili više cijenjen, možda ima u ljudskim očima, ali u Božjim sigurno nema, u Božjim je očima svaki posao, koji omogućuje ocu ili majci da pošteno zarade kruh za svoju djecu, jednako važan jer su oni tada ispunili svoj cilj.

Kazali smo da čovjek nije rob rada, to je istina. Čovjek koji ne radi, njegov život gubi smisao, on se jednostavno poživinčuje, ostaju samo njegovi nagoni koje treba zadovoljiti, ali ipak postoji mogućnost da čovjek postane rob svog rada. Postaje rob samo onda kad oboli od jedne teško izlječive bolesti koju papa Franjo naziva martizam (prema Marti iz Betanije), a ja bih je nazvao pohlepa. Čovjek postaje rob svog rada kada zanemari sjedenje pored Isusovih nogu, kada se počne klanjat novcu, a ne Bogu. Rezultati toga su bespotrebni stres, tjeskoba, uznemirenost, a pate svi, pati i sam on ili ona, pati supružnik, pate djeca i na kraju imamo propali brak i djecu razvučenu između oca i majke.

Bog nije želio da se Krist rodi u obitelji nekog bogatog trgovca ili veliko zemljoposjednika, on je želio da se rodi u obitelji običnog tesara koji se po ničem nije izdvajao od drugih tesara. Tesara koji je bio prosječno nadaren za taj svoj posao, ali tesara koji je savjesno i pošteno obavljao svoj posao, te je u znoju svoga lica zarađivao kruh za svoju obitelj. Upravo je to razlog zašto je taj nazaretski tesar postao poočim Sina Božjega, zašto je zaštitnik radnika i zaštitnik obitelji.

U vremenu kad tradicionalne vrijednosti poput obiteljskog života u eteru svjetski medija gube vrijednost, a brine se više o pravima cuka, maca, LGBT… zajednica i drugih blago rečeno devijantnih grupacija, Crkva proglašava godinu sv. Josipa, zaštitnika onih temeljnih vrednota na kojima je nastala današnja civilizacija, a to su obitelj i pošten rad, zato dragi prijatelji pomolite se sv. Josipu u ovom čudnom vremenu za očuvanje tih tradicionalnih vrijednosti. Ne zaboravite da sv. Terezija Avilska kaže da ne postoji nijedna milost zatražena od sv. Josipa koja nije bila uslišana.

Tekst: fra Matej Juričević