Sudbina knjižnice u zadnjem ratu
Knjiga je krhak stvor, s vremenom se troši, strahuje od glodavaca, od nevremena, od nevještih ruku. Da je stotinama i stotinama godina svatko mogao slobodno dirati naše rukopise, većina njih ne bi više postojala. Knjižničar ih dakle brani ne samo od čovjeka, nego i od prirode, te svoj život posvećuje tome ratu protiv sila zaborava, neprijatelja istine.
Umberto Eco, “Ime ruže”
Probudivši se u svitanje, fra Petar je pri bledoj svetlosti zore, koja je tamo napolju morala biti raskošna, okrenuo pogled na desnu stranu, gde je sinoć zanoćio Turčin pridošlica. Prvo što je ugledao bila je nevelika, u žutu kožu povezana knjiga. Jako i toplo osećanje radosti prostrujalo mu je celim telom; nešto od izgubljenog, ljudskog i pravog sveta koji je ostao daleko iza ovih zidova, lepo ali nesigurno kao snoviđenje. Trepnuo je očima, ali knjiga je stajala na mestu i bila zaista – knjiga.
Ivo Andrić, “Prokleta avlija”
U vihoru rata
Stoljeće i pol stvarana je knjižnica Franjevačke teologije u Sarajevu: knjiga po knjiga, svezak po svezak – i narasla je na više desetaka tisuća registriranih jedinica. Njezini počeci padaju u zadnja desetljeća turske vladavine u Bosni, u XIX. stoljeću, u vremenu dok su se franjevački kandidati školovali izvan Bosne, najprije u Đakovu, zatim u Ostrogonu i Pečuhu u Madžarskoj. Od tada se bilježe prve knjiške akvizicije, koje će tvoriti jezgru buduće knjižnice ove ustanove. Ona je, razumije se, znatno mlađa od knjižnica u trima starim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu (XV.-XX. st.) koje su od nemjerljivog kulturno-povijesnog značenja, iako brojčano nisu tako velike kakve su danas knjižnice Teologije u Sarajevu ili Franjevačke gimnazije u Visokom.
Knjižnica Teologije nadživjela je više država i režima, careva i kraljeva, preživjela je dva svjetska rata, opstajala je i kretala u novi život. Iz godine u godinu bivala je bogatija za koju stotinu novih djela. U njoj su se čuvali brojni naslovi periodike, kako domaće tako i inozemne, serijska i raritetna izdanja iz teologije, filozofije, povijesti, umjetnosti… na više jezika. Zastupljena su značajna djela iz hrvatske kulture, nacionalne povijesti, književnosti… Kako je “knjiga krhak stvor, s vremenom se troši”, pred sam zadnji rat poduzeta je opsežna akcija uvezivanja kako starijih knjiga, tako i periodičnih publikacija. Mnogo je urađeno, ali posao nije priveden kraju, jer je započeo rat 1992. godine, štoviše jedan dio knjiga je ostao u knjigovežnici. Život je krenuo novim tokom.[1]
Zgradu naše Teologije zaposjele su srpske vojne snage u lipnju 1992. Stanari kuće su protjerani, srećom živi i zdravi, a sve što se nalazilo u kući ostalo je na milost i nemilost novim gospodarima, koji su stvarali svoju novu i proširenu državu. Tom je prilikom u njihove ruke dopao sav inventar i sve dragocjenosti: knjižnica, umjetnička djela, tehnički predmeti (računala i sl.). Kasnije je to sve odneseno. Nestalo je više stotina umjetničkih djela (slike, skulpture, reljefi) kojih su autori ugledni suvremeni slikari i kipari, uglavnom hrvatski. Neka od njih, kao i odabrane knjige, prodavana su u Beogradu tijekom rata, štoviše nuđena su gvardijanu našega samostana u tom gradu, a prodavači su za to tražili više od stotinu tisuća DEM. Od takve trgovine, razumije se, nije bilo ništa.
Knjižnica je bila bogata i raznovrsna naslovima iz različitih područja znanosti i kulture. To ne zaboravlja spomenuti niti Neđo Šipovac, srpski književnik podrijetlom iz istočne Hercegovine, koji je radio na njezinu izvlačenju iz naše zgrade u vrijeme okupacije Teologije. On u svojoj knjizi Rat 1992-1996. Preispitivanje (Beograd, 1998., str. 31), veli da je znao “koliko je dragocjena ta biblioteka”, koja je “brojala (je) oko 70.000 knjiga na više jezika”, jer se tom knjižnicom ranijih godina i sam koristio. Knjižnica je sadržavala bogat izbor knjiga s područja teologije, filozofije, crkvene i opće povijesti, književnosti… U ratu je tako njezina sudbina postala posve neizvjesnom. Cijelo to vrijeme (i nekoliko godina kasnije) nije bilo nikakvih vijesti što je s njom i gdje se nalazi.
Novi počeci u Samoboru
Teologija je u ratnim okolnostima bila izmještena u Samobor, u Hrvatskoj, gdje je djelovala pet godina (1992.-1997.). Kroz to vrijeme radilo se na obnovi knjižnice, odnosno na stvaranju posve nove, budući da je Teologija faktički ostala bez ijedne knjige. Na početku se išlo na organizirano traženje najpotrebnijih knjiga, a onda je počeo pritjecati njih sve veći broj, tako da se knjižnica veoma brzo brojčano povećavala te je kroz pet godina narasla na oko 20.000 svezaka. Uglavnom su to bile darovane zbirke knjiga od strane ustanova i pojedinaca iz Njemačke, Austrije i Francuske, kao i od nekih nakladnika (necrkvenih) u Hrvatskoj, Teološkoga fakulteta u Ljubljani i dr. Dakako, radilo se o knjigama koje su bile potrebne za normalan rad ove visokoškolske ustanove –tj. iz teologije, filozofije, povijesti, umjetnosti… Bilo je među njima i onih od manje važnosti za konkretni studij, kao i duplikata, što je, uostalom, razumljivo kad je riječ o donacijama, ali to nije stvaralo posebne teškoće. Broj knjiga je rastao zahvaljujući napose činjenici, što ovdje treba istaknuti, da su se brojni prijatelji naše ustanove angažirali na njihovu skupljanju i u organiziranju njihova prijevoza.[2]
To je bio opsežan pothvat, a to ponajbolje posvjedočuje činjenica što je autor ovih redaka početkom 1997. poslao pismene zahvale darovateljima na više od sedamdeset adresa, uglavnom na njemačkom govornom području, među kojima su, između ostalih, i sadašnji predsjednik Njemačke Johannes Rau, teolog Hans Küng, filozof Hans Meier, političari Christa Nickels, Hans Eichel, Daniel Cohn-Bendit, zatim Hessensko ministarstvo pravosuđa, Državno ministarstvo Baden-Würtemberg, Udruženje njemačkih knjižara u Frankfurtu, Salezijansko učilište u Eichstättu, Sveučilišna knjižnica u Baselu, Švedska akademija, Nobelov komitet Švedske akademije, Isusovačka visoka filozofsko-teološka škola “St. Georgen” u Frankfurtu i dr. Vrijedne zbirke dobili smo također iz Austrije (Graz) i Francuske (Strasbourg). Niz izdavačkih ili kulturnih ustanova u Hrvatskoj iskazao je prijateljsku naklonost našoj ustanovi svojim darovanim edicijama. Ovdje ih spominjemo: Školska knjiga, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Arhiv Hrvatske, Naprijed, Školske novine, Naklada Erasmus, Filozofska istraživanja, Leksikografski zavod, Samostan franjevaca na Kaptolu, Uredništvo zbornika Kačić, Ziral i dr.[3] Jedan dio knjiga, osobito važnih novih naslova, nabavljali smo sami u inozemstvu i tuzemstvu prema vlastitim mogućnostima.
S tim darovanim i kupljenim knjigama, kojih je broj u međuvremenu narastao, kako smo vidjeli, na oko dvadeset tisuća, iz Samobora smo se vratili u Sarajevo u rano proljeće 1997., nepunu godinu i pol dana nakon Daytonskog sporazuma o miru, potpisanog 21. studenoga 1995. Do danas su sve te knjige računalno obrađene, odnosno katalogizirane, prema bibliotečnom programu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
U postdaytonskom vremenu
Sve do godine 1999. nije bilo pouzdanih vijesti gdje se nalazi predratna knjižnica Teologije i je li uopće sačuvana. Uglavnom se nagađalo, što bi s njom moglo biti. Da se pomišljalo na najgore, na to su upućivale vijesti da su neke knjige, kao i umjetnička djela, kako je već spomenuto, prodavane u Beogradu. Ipak pokazalo se da je glavnina knjižničnog fonda sačuvana na jednome mjestu. Naime, zahvaljujući kontaktima u političkom vrhu, na poticaj Teologije i Provincijalata, te angažiranjem Ureda predsjednika Federacije BiH Ive Andrića Lužanskog, stigla je informacija da su knjige iz naše knjižnice smještene u zgradi srpske Matične biblioteke u Lukavici kod Sarajeva. Činilo nam se to u prvi mah pomalo nevjerojatnim, slično kao i Andrićevu fra Petru iz Proklete avlije, koji je, vidjevši knjigu, pomislio da je to samo lijep san. Ubrzo smo se ipak uvjerili da je vijest o knjižnici vjerodostojna, prava, da nije iz snova.
Još je preostalo dogovoriti se s predstavnicima srpskih vlasti da se ona vrati svome pravom vlasniku, tj. Teologiji. Knjižničar fra Velimir Valjan, uime Teologije, i predstavnik Ureda FBiH posjetili su 18. listopada 1999. srpsku Matičnu biblioteku u Lukavici i tamo se neposredno, iz prve ruke, uvjerili da su knjige sačuvane i tom prigodom im je opet čvrsto obećano da će uistinu biti vraćene.[4]
Nakon izvjesnog vremena, konačno je 15. prosinca iz Lukavice prebačen prvi kontingent knjiga (oko 5.000 svezaka). Međutim, zbog nevremena i izuzetno dubokoga snijega, koji je tih dana napadao više od 100 cm, prijevoz knjiga nije bilo moguće nastaviti, a kako su uskoro slijedili božićni i novogodišnji blagdani, sve je odgođeno za siječanj 2000. Najzad između 18. i 24. siječnja knjige su prevezene u zgradu naše Teologije.[5] (Neke knjige iz osobnih knjižnica pojedinih profesora, bez žiga knjižnice Teologije, dobile su žig s natpisom “Narodna biblioteka Ilidža”. Tamo su vjerojatno bile smještene do 1995. godine, kada su Srbi nakon Daytona napustili to područje). Računa se da je vraćeno negdje oko 25 do 30 tisuća knjiga. Povratak je zaključen službenom primopredajom 3. ožujka 2000. u prisutnosti medija. Knjižnica sada broji oko 50.000 svezaka, uz impozantnu brojku od 650 naslova periodičnih publikacija (časopisa, listova, revija) na hrvatskom, njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom…
Nažalost, sve knjige nisu vraćene u posjed Teologije. Radi se zapravo o njihovu povelikome broju, ali nema informacija što je s njima. Nisu vraćena vrlo vrijedna enciklopedijska i velika serijska izdanja, velikim dijelom na stranim jezicima, kao ni stare knjige, među kojima je najznačajnija zbirka starih bosanskih izdanja (XVII.-XIX. st.). Neke enciklopedije imale su do 30 svezaka, a svakako najveći je Lexikon für Antike (Pauly-Wissowa) 84 sveska. Nije vraćen ni veliki Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji je u Zagrebu izlazio gotovo stotinu godina.
Ipak, ima razloga za zadovoljstvo. Franjevačka je teologija opet, velikim dijelom, u posjedu svoga knjižnoga blaga. Stoga smijemo reći, da, unatoč svemu, knjiga, koja “strahuje od nevremena”, nije ostala bez svojih branitelja, zagovaratelja i podupiratelja, te da život knjižnice Teologije, “nejunačkom vremenu usprkos”, teče dalje!
Bilješke[1] Na popunjavanju knjižnoga fonda, prije zadnjega rata, marljivo je radio dugogodišnji knjižničar prof. fra Miro Vrgoč. Njega je, nekoliko godina pred rat, naslijedio prof. fra Mirko Jozić, koji je, uz nabavku vrijednih njemačkih serijskih i periodičnih izdanja, organizirao uvezivanje starijih knjiga i periodike. Od 1993. godine službu knjižničara obavlja prof. fra Velimir Valjan, koji je sa studentima proveo računalnu obradu oko dvadeset tisuća knjiga, do kojih smo došli tijekom djelovanja Teologije u Samoboru (1992–1997).
[2] U Njemačkoj su na prikupljanju knjiga ponajviše učinili Josef Steinbusch (Aachen) i dr. Jozo Džambo (München). Tome su također svoj doprinos na različite načine dali dr. Anto Jeličić, dr. Hrvoje Jurčić, Vlatko Bungić, Boris Strujić, Ivica Malekinušić, Pavo Džijan, Andrija Brkić i dr.
[3] Brojni su pojedinci sudjelovali kao posrednici ili izravni darovatelj i ovdje sa zahvalnošću bilježimo njihova imena: akademik Rafo Bogišić, prof. dr. Vjeko Jarak, prof. dr. Krunoslav Pranjić, akademik Dubravko Jelčić, Anto Lešić, prof. dr. Ante Stamać, Ivan Rodić, dr. Dragomir Mađerić, prof. dr. Vladimir Vratović, Slavko Harni, dr. Josip Stipanov, dr. Josip Kolanović, austrijski veleposlanik u RH Andreas Berlakovich, književnik Vinko Nikolić, mr. Božo Biškupić, prof. dr. Zvonimir Marić, fra Ivan Tolj, fra Gabrijel Jurišić, prof. dr. Nevenka Stajić, Jadranka Bušić-Pešorda, Blanka Will, Ranka Novosel, dr. Kruno Zakarija, prof. Drago Bišćan, prof. Ivan Bošnjak, Srećko Lipovčan, Mario Pehar, prof. dr. fra Zvonimir I. Herman, fra Ivan Nujić, Božo Mišura, prof. dr. Valentin Zsifkovits… Velik je broj, dakle, njih koji su znali od kakve je važnosti knjiga za našu ustanovu, ali i više od toga: oni su na taj način iskazali i svoj prijateljski stav prema bosanskim franjevcima.
[4] Sudionici toga susreta u Lukavici 18. listopada 1999. bili su knjižničar fra Velimir Valjan, prof. fra Velimir Blažević i Goran Magaš, predstavnik Ureda F BiH Ive Andrića Lužanskog, a s druge strane direktor biblioteke u Lukavici, Božo Zirojević, i šef kabineta potpredsjednika RS Mirka Šarovića, Simo Bozalo. Knjižničar V. Valjan je još jednom posjetio tu biblioteku 5. studenoga, te ponovno 8. studenoga zajedno sa svojim zamjenikom fra Vilijem Radmanom, kada su donijeli i “Ljetopis Teologije” što ga je vodio dr. fra Julijan Jelenić.
[5] U povodu povratka knjižnice Teologije na taj događaj osvrnuli su se neki sarajevski i drugi mediji: Jelena Mrkić: “Bosanski franjevci nisu mogli zamisliti draži božićni poklon: Vlasti RS vratile su im 25.000 knjiga odnesenih početkom rata iz Nedžarića!”, Slobodna Bosna, br. 163/164, Sarajevo, 30. XII., 1999., str. 48-50; (BHP): “Vraćene knjige franjevačkoj teologiji, Oslobođenje, 4. I. 2000; A. S.: “Zirojevićev ‘dar’ franjevcima”, As, br. 771, 14. I. 2000., str. 4; Z. K.: “Započeo povrat knjižnice Franjevačke teologije u Sarajevu. Vraćeno 10.000 knjiga”, Svjetlo riječi, siječanj, 2000., str. 67; Emir Suljagić: “Veliki red male zemlje”, Dani, br. 144, Sarajevo, 3. III. 2000., str. 44-45; (Habena): “Franjevačkoj teologiji vraćen dio knjiga”, Slobodna Dalmacija, Split, 7.III. 2000., str. 13).