U ime Gospodnje! Počinje život Manje braće. Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Brat Franjo obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima u Rimskoj Crkvi. A ostala braća dužna su slušati brata Franju i njegove nasljednike.
Ove riječi što smo ih sada čuli po prilično su nam poznate. S ovim riječima započinje naše franjevačko pravilo po kojem mi, članovi ove velike crkvene zajednice, provodimo svoj Bogu posvećen život. Ako obratimo malo više pažnje vidjet ćemo da u prvom poglavlju pravila, koje govori o zavjetima, Franjo najviše govori o zavjetu poslušnosti.
No što je to poslušnost i imaju li danas zavjeti, a posebno zavjet poslušnosti isto značenje koje su imali kada je nastalo ovo pravilo. Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan niti jednoznačan. U današnjem vremenu kada je živjeti slobodu postalo živjeti bez odgovornosti, danas kada je individua i njegova sreća i zadovoljstvo postalo najvažnija stvar u univerzumu, danas kada su svi autoriteti degradirani ili potpuno uništeni upravo u takom svijetu Crkva pred svoje sinove stavlja zahtjev da žive u poslušnosti. U takovoj okolini današnji čovjek na poslušnost gleda kao na nešto negativno, kao na nešto što ograničava njegovu slobodu, a neki će reći da Crkva na takav način zapravo ponižava čovjekov duh te od njega stvara roba. Kako danas odgovoriti kritičarima kada i mi sami često mislimo ovako.
Ako malo pogledamo svoj vlastiti život vidjet ćemo da rođenjem ulazimo u školu poslušnosti, a izlazimo iz nje na smrtnome času. Još od malena se učimo da trebamo slušati svoje roditelje, kasnije da trebamo slušati učitelje, profesore, odgojitelje da trebamo poštivati državu i njezine zakone itd. Iz ovoga je vidljivo da niti jedno društvo ili zajednica ne mogu funkcionirati ni opstati, ako nema pretpostavke poslušnosti. Iz svega toga jasno nam je da poslušnost čini ključan element jedne zajednice a posebno naše redovničke zajednice gdje se član zajednice, kako kaže naša formula zavjetovanja, predaje svim srcem ovome bratstvu. Stoga sada možemo konačno odgovoriti na pitanje što je to poslušnost? Najbolji odgovor na ovo pitanje daje nam drugi vatikanski sabor kada kaže: po zavjetu poslušnosti redovnici prinose Bogu kao žrtvu same sebe potpuno posvećenje vlastite volje i time se stalnije i sigurnije sjedinjuju s božanskom spasiteljskom voljom. Zato po primjeru Isusa Krista, redovnici se na poticaj Duha Svetoga u duhu vjere pokoravaju poglavarima, koji zamjenjuju Boga. No zašto Crkva od nas traži da se potpuno pokoravamo poglavarima za koje kaže da zamjenjuju samog Boga. Odgovor na ovo pitanje nalazi se upravo u prvim redcima našeg pravila kada se kaže: Da život i pravilo manje braće jest obdržavanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista. A evanđelje Gospodina našega Isusa Krista nije ništa drugo nego Isusovo spasiteljsko djelovanje koje se ostvaruje kroz poslušnost i pokoravanje volji Očevoj. Zato će apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima napisati: Kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom jednog mnogi postati pravednici. Slijedno tome će poznati švicarski katolički teolog Balthasar ustvrditi da svijet nije spašen govorom i činima ni Isusovim čudesima, nego jedino poslušnošću i to do smrti. Iz ovoga jasno proizlazi da smo upravo Kristovom poslušnošću spašeni dok se vlastitom poslušnošću prema svojim poglavarima suobličujemo Kristu Gospodinu.
Upravo suobličavanje s poslušnim Kristom bila je glavna vodilja svetom Serafskom Ocu prilikom osnivanja ovoga bratstva. Iz svih se spisa posebice pisama koje je ponizni brat Franjo slao svojoj braći i sestrama vidi da je temelj svake poslušnosti ljubav i to po najprije prema Bogu, koji je jedini cilj našeg života, a onda i ljubav prema braći i sestrama s kojima hodimo prema Bogu i konačnoj utjesi. Osim s ljubavlju, koja se jedino može ostvariti život u zajednici i predanju za drugoga, naš blagi otac Franjo stavlja znak jednakosti između poslušnosti i bratstva. Na kraju možemo reći da je poslušnost utemeljena na ljubavi koja je posvjedočena od strane Krista Gospodina, očitovana u življenju s drugima u bratskoj zajednici, upravo ta poslušnost predstavlja najsnažnije i najjasnije svjedočanstvo redovničkog života. Jer nas naš Serafski Otac poziva da najprije životom svjedočimo za Krista a ako je potrebno da to činimo i riječima.
Fra Tonči Šarić