+387 33 453-266 tajnistvofts@gmail.com

Isus – Prijatelj malenih u pjesmama Nikole Šopa

Muka Gospodina našega Isusa Krista jedan je od temelja povijesti spasenja za svakog kršćanina, a prihvaćena je i proživljena za cijelo čovječanstvo. Ona je kroz povijest također bila izvor, nadahnuće u umjetnosti. Isus je prikazivan na temelju tekstova iz evanđelja. Mnogi su prizori Muke oslikani na platnima raznih slikara, isklesani u mramoru, izdubljeni u drvetu i obrađeni još mnogim umjetničkim tehnikama. U književnosti su nastajali mnogi romani, pripovijetke, pjesme, poeme s tematikom Muke. Svim ovim primjerima je zajedničko to što imaju povijesni prikazivanje Isusove patnje. No, današnjem čovjeku je takav način mučenja, osude i smrti dosta stran. Može razumjeti, ali nema takvo iskustvo i kontekst muke u Isusovom vremenu.

 Današnji čovjek nije lišen težine života. Ima vlastito iskustvo raznoraznih muka, nesreća, tegoba i agonija kroz svoju svakodnevicu, ali nije li Isus umro kako bi ubuduće muka svakog onog, koji bude povjerovao u njega, bila slična njegovoj? Kako jedan kršćanin može pronaći  Isusove tragove u svojoj mučnoj svakodnevici?

Jedan od odgovora nudi nam hrvatski i bosansko – hercegovački pjesnik iz prošlog stoljeća. Riječ je o Jajčaninu Nikoli Šopu. On je među svojim poprilično velikim pjesničkim opusom utkao odgovor na naše pitanje. Okružen marljivim i pobožnim seljacima i obrtnicima koji su apsorbirali franjevačku duhovnost i malenost sam se Šop produhovljuje i uvijek iznova za ishodište poetskog stvaranja odabire mistični zavičaj. Iz tog izvora on dovodi lik Isusa u svoje pjesme.

 Pjesništvo Nikole Šopa dijeli se u dvije stvaralačke faze: prva je faza ruralno-intimistička, a druga kozmičko-eshatološka. U prvoj fazi Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopov Isus nije astralno uzvišen, nije božanski Krist, on je običan mali čovjek, on je „u posjeti kod nas”, on „čita novine”, on je iznenadni gost u skromnom domu. Isus sluša, razumijeva, dijeli s čovjekom brigu. U njegovu liku u pjesmama stapaju se ljudsko i božansko: nosi šešir i aureolu, naziva ga svetim likom, a lice mu se mrači dok čita novine, udara aureolom od stol i sl.

U pjesmama se Isus javlja u antropomorfnom obliku i u pratnji pjesnika posjećuje siromašne ljude, ali ne čini ništa da bi izmijenio njihovu sudbinu. U tom su ciklusu neke od Šopovih najpoznatijih pjesama. U „Pozivu dragom Isusu” Isus dolazi u pjesnikov stan i ostaje u razgovoru s njim do kasno u noć kada mu pjesnik prepušta svoj krevet i liježe na klupu. U pjesmi „Kuda bih vodio Isusa” Šop vodi Isusa krojaču, postolaru, klobučaru i u gostionicu gdje siromasi utapaju svoju bol u alkoholu. Narator, to jest, Kristov domaćin, vrlo je brižan prema svom gostu i s njim vodi imaginarni dijalog i, na neki način, čini sve kako bi postao bolji vodeći ga na mjesta u koja sam zalazi i dajući mu da pročita novine.

Motiv Isusa, svetog, uzvišenog lika, puna Božje prisutnosti i dostojanstva, kojeg pjesnik potpuno približava posjednuvši ga za stol s bosanskim čovjekom, gdje on dijeli s njim svoju tešku sudbinu, ne možemo ne promatrati kao metaforu svetih franjevaca, koji kao Božji svjedoci ostavljaju slobodu samostana, čast i moć u narodu pa ulaze prijateljski u obiteljske kuće kao ujaci, dijeleći s bosanskim narodom muku svakodnevice za kruh naš svagdašnji.

 Dalje, u drugoj fazi, Šop pohodi metafizičko, gdje malu zemaljsku ljubav za Isusa pretvara u „veliku svemirsku ars amandi“, tragajući za slobodama nepreglednih prostora, za vječnosti, za „Bićem svih bića“. Pjesnik fizički opipljivog svijeta, rastao je i narastao do pjesnika koji je svijet otkrivao očima duha, apstrakcijama udaljenim od svijeta spoznatljiva čulima, narastao do transcendentalnog.

Nikola Šop ni u kojem trenutku u svojoj prvoj fazi stvaralaštva teološki ne sumnja. U oazi Šopove duhovnosti krije se demistificirana, približena i pojednostavnjena kristocentričnost. Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug “svijetle samoće”, u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njegovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Time Nikola Šop ostaje primjer otkrivanja i prepoznavanja Isusa u životima malih ljudi. Kako bi bolje razumjeli kako je to provesti Isusa po svojim sjećanjima, podijeliti obrok s njime ili ga dovoditi u živote drugih ljudi poput Nikole Šopa preporučam čitanje njegovih pjesama, koje imaju moć nositi prijateljske i blage riječi utjehe i našem naraštaju.

Tekst: Fra Stjepan Orkić

 

Isus čita novine

 

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.