Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

U jučerašnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja čuli smo riječi apostola Tome koji nije bio s ostalom desetoricom apostola kad je k njima došao Uskrsli, a na njihovu priču Toma daje odgovor: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. U svom samodopadnom vjerničkom životu na ove Tomine riječi gledamo s dozom prijezira i razočaranja. Kako Toma, koji je bio svjedok tolikih čuda, ne vjeruje da je Isus uskrsnuo?

Gledajući po portalima vidio sam da je u mnogim župama jučer bila prva pričest. Sam sam bio na prvoj pričesti u Uskoplju. Ono što sam primijetio kod te dječice jest neki poseban sjaj u očima, radost koja je prštala iz malenih, a u rosnim očima njihovih roditelja bio je samo ponos. Ta iskrena dječja radost, jer po prvi put pristupaju stolu Gospodnjem, potakla me na razmišljanje, sjećanje na moju prvu pričest kada su moje kolege zajedno sa mnom bile isto tako radosne i uzbuđene jer Krist u toj maloj bijeloj hostiji po prvi put dolazi u naša nejaka prsa.

Ali gdje se ta radost prve pričesti izgubi u daljnjem vjerničkom životu. Zar svakodnevni problemi uspijevaju ugušiti radost i svijest da sam dijete Božje? Kad život uspije ugasiti tu radost tada se onaj sumnjičavi Toma rađa. Kada nas pritisnu problemi bilo ekonomski, zdravstveni ili neki treći tada dolazi ta sumnja koja nas izjeda i uništava kao neki tihi ubojica koji svoju žrtvu sustavno mjesecima ili godinama truje i tako je polako ubija, to sumnja nama čini, ubija nas tiho i polako.

Toma se vrlo brzo pokajao za svoju sumnju, onda kad mu Krist kaže da prinese svoj prst, Toma ohrabreno usklikne: Gospodin moj i Bog moj! A što mi činimo? Ne samo da se ne kajemo, već tražimo još dokaza, još čuda, još senzacija, jer ako nema čuda i nekih senzacionalnih događaja, onda nema ni Boga, zaboravljamo da nam On u tišini možda više govori.

Vjera i pouzdanje u Boga javljaju se kad nas pritijesni neki problem i izgura nas iz naše zone komfora, tad očekujemo nakon kratke molitve neko senzacionalno instant rješenje, kao da je Bog jukebox koji ispunja glazbene želje. Zaboravljamo da su Uskrsu prethodili Veliki četvrtak i Veliki petak. Da nije bilo muke i smrti ne bi bilo ni Uskrsa. Prihvati već jednom svoj križ i ponesi ga na vrh Kalvarije, jer je u tome spas, a ne u nekim instant rješenjima. Ne možeš moliti da te mimoiđe tvoj križ, ali možeš moliti za snagu da uspiješ iznijeti taj križ do kraja.

Ako uspiješ prihvatiti svoj križ, prigrliti i ponijeti, tada ćeš s radošću prvopričesnika uspjeti poput Tome kazat: Gospodin moj i Bog moj! A za to je samo jedna nagrada koju Uskrsli obećava Tomi, a to je blaženstvo. Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!  Možda nam je teško vjerovati na ljudsku riječ, ali kako ću sumnjat u Božju riječ, u obećanje koje nam daje sam Krist. Vjera u njegovu riječ je jedini valjani i jedini mogući odgovor na Njegove riječi, ali imam osjećaj da to zaboravljamo, a svoj odnos s Bogom svodimo na naše molbe i njegovo ispunjavanje naših želja. To nije vjernički život jednog kršćanina. Život kršćanina treba se ogledati u radosnom prihvaćanju vlastitog križa i hodu prema vrhu Kalvarije s vjerom u obećanje Uskrsloga.

fra Matej Juričević