+387 33 453-266 tajnistvofts@gmail.com

Pođimo u avanturu!

„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“ (Iv 15,16).

Što ako u traženju smisla ili u traženju vječnoga odgovora: tko sam, odakle dolazim i kamo idem?: shvatim da je taj odgovor duhovno zvanje. Duhovno zvanje rađa se u srcu, u glavi ili bolje rečeno u tijelu i duši vjernika mlađeg, ali i starijeg. A zašto na vaše pitanje koje glasi ,,gdje?“ ne govorim odmah o nekom mjestu nego o unutrašnjoj zbilji čovjeka, to je zbog toga što smo „svi“, to jest mnogi pozvani, ali malo ih se odaziva na taj poziv. Žetva je velika ali radnika je malo, kaže Sveto pismo. Ukratko poziv je dar Božji.

Ovogodišnji molitveni dan za duhovna zvanja, na razini opće Crkve, događa se u svjetlu Godine sv. Josipa. Govoreći o sv. Josipu kao o prototipu specifičnih zvanja s velikom enigmom promatram tog svetog čovjeka koji ima namjeru lijepo se oženiti i osnovati sretnu obitelj i dragi Bog mu sve to omogućuje ali opet na partikularan način. On je Božji pravednik. Poštuje Zakon i hramske propise. Ne samo da se treba oženiti, on je i ludo zaljubljen u Mariju. Međutim, Bog je na prvom mjestu a Marija je njegova izabrana ljubav prva između svih duševnih i tjelesnih vrednota. Kada je čuo da je Marija u blagoslovljenom stanju, zamislite on nastoji poigrati se i s Mojsijevim zakonom tako da je u potaji želi otpustiti i sačuvati joj život. On ljubi Boga, poštuje Zakon, ali ljubi i Mariju. E, tu dolazi Božja intervencija: Ne boj se, Josipe, uzeti Mariju sebi za ženu, jer tu sam Ja, Jahve Bog veliki i milosrdni. To je moj plan. I Josip prihvaća i u potpunosti ostvaruje svoje zvanje. Mislim da ne treba dalje nama koji poznajemo povijest spasenja dodavati išta drugo na priču o njemu.

Sam je Isus svojim apostolima, dok im je govorio o zapovijedi ljubavi, posvijestio: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“ (Iv 15,16). Ovdje bih se usredotočio na dio koji kaže: ,,rod donosite.“ Mislim da je jasno i meni i vama da je Bog taj koji poziva, a mi smo ti koji kažemo: „evo me“, ili, „ne“, to jest ne želim ili želim ići tvojim stopama. I eto tu smo oko kriterija po kojima On danas izabire. Pa rekao bih po uvijek istim kriterijima: kriterijima Oca Milosrdnog koji želi da se svi ljudi spase. Ponavljam riječi Svetog pisma: mnogi su pozvani, ali i riječi sv. Pavla da nisu svi sposobni odgovoriti iskreno i potpuno na taj poziv. Naravno parafraziram riječi sv. Pavla, ali je tako. I onaj koji ima jedan talenat ima istu šansu kao i onaj s pet talenata. Razlika je u tome kako će čovjek odgovoriti na te talente.

Prvi koji je odgovoran za poziv, za taj Božji dar, jest sam onaj koji je pozvan – pozvana. Ta osoba mora biti hrabra, jasna i iskrena sa svojim srcem. Ne smije sebi uskratiti tu mogućnost da upravo Bog njega i nju zove. Ovdje mi dolazi na um poneko iskustvo iz Italije kada sam bio meštar franjevačkih bogoslova i duhovnik u dijecezanskom sjemeništu. Jedne prilike u popodnevnim satima kada je kod nas u samostanu ,,santa siesta“ (vrijeme popodnevnog odmora) dotrča u moju sobu brat laik fra Gerardo i onako „grubo“ provali unutra. Nisam razumio je li nešto dobro ili loše jer izražavao se na dijalektu malo govoreći, ali više mašući rukama. Razabirao sam riječi: papa Giovanni, papa Giovanni… telefono, telefono. O čemu se radilo objasniti ću u dvije riječi. U samostan je telefonirao tajnik pape Ivana Pavla II. Papa je saznao da s mons. Toninon Bellom, biskupom iz Molfette, idemo u Sarajevu koje je bilo pod opsadom. Tu smo bili dva fratra iz Bosne Srebrene, fra Anto Radoš i ja. Papa je jednostavno želio dati nam blagoslov i poželjeti uspjeh u toj misiji koja se zvala Blaženi mirotvorci – mir sada.
Kako je Papa to saznao i kako je nazvao to zna on jer on je uistinu bio Pastir Crkve. Moj zaključak je: pa zar Isus Krist Dobri Pastir ne može upravo tebe pozvati na svoj specijalni telefon i pozvati te na specifično poslanje. Dakle, prvi odgovoran za zvanja je upravo naš Uskrsli Gospodin, a zatim ja osobno, zatim moja obitelj gdje sam se rodio, župa gdje sam odrastao. Ako bih želio malo konkretnije reći podvukao bih ulogu općenito župnika i kapelana, a posebno ispovjednika i duhovnika. Ako obitelj voli Krista i Crkvu onda neće biti zapreka duhovnom zvanju svoje kćeri ili sina, a često je upravo obitelj, nažalost, zapreka jer imamo obitelji s jednim sinom ili jednom kćerkom ili još žalosnije: imamo roditelje koji žele da se njihovo dijete „ostvari u životu.“
Kada kažem općenito da su odgovorni fratar ili svećenik, onda mislim na originalnost i svetost života tog fratra – svećenika. Umorni i bezvoljni, a ne želeći uvrijediti ni sebe ni druge, ispuhani svećenici kao nogometne lopte nisu privlačni nikome. I uistinu nisu ni za Crkvu ni za društvo. Naprotiv svećenici, a tu stavljam i one koji rade u pastoralu kao i u našim institucijama crkveno-odgojnim, a i u školama koji su radosni zbog toga što su to što jesu – oni ne samo da su odgovorni nego su i veliki promicatelji duhovnih zvanja. Mogu reći da sam upoznao i jedne i druge.

Za kraj upućujem jedan apel svim onima koji misle da osjećaju taj divni Božji dar. Na vašem mjestu ne bih se više dvoumio. Pozivam vas da odmah krenete Kristovim stopama. Ja sam sretan kao fratar i svećenik i tu sreću volio bih podijeliti cijelom svijetu, a još više ponuditi ovu divnu avanturu nekom mladiću, nekoj djevojci, zreloj osobi koja traži smisao svog življenja. Krist je radost svih nas. A još ako slijedeći Krista uspiju donijeti i spasenje drugima, gdje ima veće radosti u ovom svijetu.

 
Tekst: fra Miro Relota
Pročelnik provincijskog Vijeća za pastoral duhovnih zvanja i duhovnik bogoslova