Fra Lujin dan u Olovu

Moralna veličina i snaga jednoga čovjeka pa i naroda često se ogleda i u njegovu sjećanju na velikane svoga roda, na ljude koji su mu nešto vrijedno namrli. Mi se kršćani osobito trebamo dičiti ljudima koji su nam sačuvali i prenijeli jaku vjeru i čestit život po Božjim zakonima. Uzimajući u obzir spomenuto, možemo primijetiti da olako zaboravljamo takve ljude, čijim marom danas baštinimo i životne i kršćanske vrednote. To se napose ogleda u našemu odnosu prema duhovnim velikanima Bosne Srebrene koji su umrli na glasu svetosti. Sjetimo se da smo gotovo zaboravili fra Augustina Miletića, fra Lovru Karaulu, fra Šimuna Filipovića, fra Franu Zubića i dr. Jedino se u posljednje vrijeme počelo više govoriti i pisati o fra Lovri Milanoviću, zahvaljujući pokretanju postupka njegove beatifikacije i glasnika vicepostulature Fra Lovro.

Slično ovomu događa se i s fra Lujom Zloušićem, visočkim profesorom i obnoviteljem Gospina svetišta u Olovu. Za života bio je jedan od stupova drevne Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ljudska i kršćanska gromada. To mogu posvjedočiti svi stariji visočki građani, i katolici i muslimani, koji su ga poznavali. Uspomenu na njegovu svetost sačuvali su hodočasnici, koji su se molili na njegovu grobu u olovskoj crkvi i fra Slavko Topić, koji ih je na to poticao. Brojne su molitve i zavjeti uslišani.

Da sjećanje na fra Luju ne zamre, 25. listopada 2019. godine u Olovu je jednostavno i dostojanstveno obilježena 50. obljetnica njegove smrti. Spiritus movens ovoga projekta bio je fra Ivan Nujić, odgojitelj i profesor visočke gimnazije, u kojoj je pokojni fra Lujo odgajao i poučavao đake u matematici i fizici čak 47 godina. Fra Ivan je u 16 sati u olovskoj crkvi izložio prigodno polusatno predavanje o fra Lujinu životu naslovivši ga Život darovan Bogu i ljudima. Stavio je naglasak na njegov trostruki rad: 1. odgojiteljski i profesorski rad; 2. graditeljski i pastoralni rad na oživljavanju Olovskoga svetišta; 3. duhovni rad i rast u krepostima. Oni koji su poznavali fra Luju obično bi isticali tri njegove kreposti: strpljivost, istinoljubivost i pobožnost. Bogoslov fra Mislav Jozić pripremio je prezentaciju starih fotografija vezanih uz fra Lujin život, koje su pratile fra Ivanovo izlaganje.

Molitvu krunice predvodili su franjevački bogoslovi iz Sarajeva, a ostali fratri i hodočasnici, kojih je bilo iz Vijake, Vareša, Kraljeve Sutjeske, Visokog, Sarajeva, Kreševa, Dervente i Slavonskog Broda, izmjenjivali su se u nošenju čudotvorne slike Gospe Olovske u ophodu oko crkve. Posljednji desetak krunice molio se pokraj Crnog kamena za sve pokojne hodočasnike, fratre čiji zemni ostaci leže ispod crkve te za pokojne fra Luju i fra Slavka Topića, najgorljivije Gospine hodočasnike. Po ulasku u crkvu provincijal fra Jozo Marinčić izmolio je opijelo na fra Lujinu grobu u desnoj kuli crkve. Dok su se svećenici spremali za misu, otpjevane su lauretanske litanije.

Provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić predsjedao je euharistijskim slavljem u ispunjenoj crkvici Uznesenja Marijina u Olovu. Prigodnu propovijed izrekao je fra Mile Babić, gvardijan samostana sv. Pavla na Nedžarićima (Sarajevo). Budući da mu je pokojni fra Lujo bio profesorom u Sjemeništu i Gimnaziji u Visokom (1961-1965), fra Mile je propovijedao po osobnom sjećanju i istaknuo njegove vrline koje je zapazio još kao sjemeništarac. Fra Lujo se brinuo za đake očinskom ljubavlju. Kad bi se posvađali i uvrijedili jedni druge, on bi se odnekle pojavio i svojim ih blagim osmijehom razoružao. Nekoliko godina prije njegove smrti bogoslovi su pomagali fra Luji kopati temelje za jednu od kula olovske crkve. U ondašnjoj oskudici on bi se potrudio osigurati im dobru hranu. Fra Mile je, aludirajući na svoga pokojnog profesora, završio propovijed riječima: „Odlika je svetosti da ne govori o tuđim grijesima, nego o tuđoj patnji, tako da tuđa patnja, passio, postane naša supatnja, compassio. To je put spasenja za čovjeka i čovječanstvo.“  Misno pjevanje predvodili su bogoslovi pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića. Nakon mise zbor Stella maris iz Hvara održao je kratak koncert u crkvi. Zahvaljujući dobroti upravitelja Svetišta fra Ilije Božića i vrijednih žena s vareškoga Zarudja, za sve hodočasnike bio je organiziran skroman domjenak na platou ispred crkve.

Mnogi su hodočasnici osjetili snagu fra Lujina zagovora. Jedna žena iz Vareša, dugogodišnja prosvjetna radnica, pripovjedila je nakon mise zadušnice kako se često pomoli na fra Lujinu grobu za dar strpljivosti u poučavanju i odgoju djece u školi: „Fra Lujo, ako me itko može razumjeti, onda si to ti!“ Fra Slavko Topić završio je svoj tekst u Svjetlu riječi (studeni 2016. godine) rečenicom: „Fra Lujo je zaista blažen. A da to Bog potvrdi po svojoj Crkvi – ovisi o svima nama!“ Nadajmo se da će se ova ideja o obilježavanju Fra Lujina dana ostvarivati i u budućnosti, da ćemo postati zahvalniji svojim velikanima te da će nam Svetište Gospe Olovske zauzeti važnije mjesto među drugim pastoralnim i provincijskim aktivnostima.

U nastavku nekoliko informacija o životu i djelovanju fra Luje Zloušića iz teksta fra Ivana Nujića, koji je izgovorio u Olovu 25. listopada 2019. u povodu 50. obljetnice njegove smrti.

Fra Lujo Zloušić, krsnim imenom Ivan, rodio se u Varešu 8. prosinca 1895. godine. Od 1906. do 1915. pohađao je Franjevačku gimnaziju u Visokom. Stalno odličan i izvrsna vladanja, bio je pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godine 1911, nakon 5. razreda gimnazije, odnosno današnjega prvoga, stupio je u novicijat u Gučoj Gori i uzeo redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918.

Iste te 1918. godine, poslan je na studij matematike i fizike u Beč, ali se zbog propasti Monarhije ubrzo prebacio u Zagreb, i ondje 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i tu je službu obavljao sljedećih 47 godina, sve do svoje smrti na današnji dan, 25. listopada 1969., oko dva popodne. Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s velikom ljubavlju sagradio.

Osim što je 47 godina predavao matematiku i fiziku te davao instrukcije ne samo našim učenicima nego i mnogim drugim učenicima, studentima i građanima Zenice, Kaknja, Ilijaša, Vareša i drugih mjesta u okolici, bio je prefekt sjemeništaraca (1924-1930), meštar klerika (1930-1937; 1955-1959), ravnatelj Gimnazije (1937-1946), definitor Provincije (1937-1939) i zamjenik provincijala (1942-1945; 1961-1964; 1964-1967). Gledano iz perspektive đaka fra Lujo je bio profesor koji je dobro poznavao svoje predmete i jednostavno ih izlagao. U ocjenjivanju nije bio strog, radije je bio blag. Odnos đaka prema fra Luji nije nikad bio inspiriran strahom, nego istinskim poštovanjem. Među đacima nije bio stražar ni sudac, već otac koji je tu da uvijek pomogne. U njegovu odgoju i nastupima bila je vidljiva ljubav. Oduševljenje za svećeničko i redovničko zvanje nenametljivo je prenosio na svoje đake. Odgajao je svojom osobom i svojim primjerom: živa vjera, sasvim istinit, pravedan, ponizan, prožet idealima – to je bila tajna njegova odgojiteljskog uspjeha.

Od 1929. pa do smrti 1969., punih četrdeset godina, on je bio glavni akter u obnovi i oživljavanju Olovskog svetišta. Ako uzmemo u obzir sve spomenute njegove obveze u Visokom i u Provinciji, onda bez poteškoće možemo shvatiti odakle je fra Lujo crpio snagu za obnovu Gospina svetišta u Olovu. Na prvom mjestu bila je to duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i Olovskom svetištu koji su se u njegovoj duši nastanili vjerojatno još dok je kao dijete s hodočasnicima iz Vareša dolazio u Olovo na Veliku Gospu. Kroz obiteljski i franjevački odgoj i izobrazbu fra Lujo je shvatio važnost Gospina Olovskog svetišta, u kojemu su, Božjom milošću i zagovorom Bogorodice, nebrojeni hodočasnici stoljećima nalazili duhovnu utjehu i hranu, jačali svoju vjeru, osjećali kršćansko zajedništvo i bogatstvo susreta s drugim zavičajnim mikrokulturama unutar istog naroda i mjesne Crkve. Fra Lujo je na svoj način postao simbolom ovoga Svetišta, a ono vidljivim znakom njegove ljubavi i zahvalnosti prema Isusu i Mariji za milosti i čudesa koja je tu činila izmučenom narodu u teškim vremenima. Fra Slavko Topić tomu dodaje: „Olovo je njegova žarka molitva i njegova pokora za Crkvu i Provinciju, za njezina tri odgojna zavoda, ujedno njegove tri ljubavi: sjemenište, bogosloviju i novicijat. Vodila ga je i želja da to Svetište oživi te da i nama danas bude duhovna snaga za život. U tom smislu Olovo je osjećao kao svoj osobni poziv: Olovo je njegov zavjet.“

U Visočkom nekrologiju, u bilješci o fra Lujinoj smrti napisao je fra Šimo Šimić na latinskom: „U našem samostanu pobožno je usnuo p. o. Ljudevit Zloušić. Rođen je u Varešu na svetkovinu Bezgrešne Djevice, g. 1895., pa je tijekom cijeloga života odlično svjedočio o svojoj ljubavi prema Božjoj Majci. Iznad ruševina drevnog Olovskog svetišta na nebo uznesene Djevice on je, među inovjercima, podigao kamenu crkvu, ali je djelima junačke revnosti i svojim Bogu i ljudima dragim životom, nadgradio na nju sebe kao živi kamen.“

Fra Fabio Badrov